na slici: Iva Kaštela u Paklenici, Anića kuk
foto: Davor Kos, 08/2007

Sigurno jedna od naših najimpresivnijih planina: solidna nadmorska visina, spektakularni razgledi, velike stijene. Kad ste na tom brdu i prema njemu gledate, sve je gotovo kao u Alpama. No, dovoljno se okrenuti i tako praktički promijeniti svijet. Ispod vas su more, brodice, ljudi na plažama. Kontrast je osobito snažan u rano proljeće ili kasniju jesen kad na planini može biti snijega, dok se dolje već pomalo odvijaju karakteristične ljetne aktivnosti. Jedini veći nedostataci su, bar za većinu hrvatskih penjača, poprilična udaljenost od mjesta stanovanja i kvaliteta stijene. Krušljivog terena i trave nikako ne manjka, barem ne u većini biokovskih barijera. Svejedno, penjanje na Biokovu poseban je doživljaj koji svakako treba isprobati.

Članovi našeg Osjeka tamo su se okušali nekoliko puta, a u više navrata to je bilo i neuspješno. Međutim, 1989. godine održana su dva sedmodnevna logora iznad sela Bast i pritom su ispenjani i neki prvenstveni smjerovi. Jedan od njih spada među najduže u Hrvatskoj.