Fotografski kutak: slike s penjanja.

to: High camp za Tocclaraju
Gdje: Ande, Peru
Foto: Iva Katela, 2008

Uitaj iduu fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Avanture iz Hobbitona, 19-20.10.19.
Klasika i neoklasika Paklenice (12&13.10.2019.)
Ne bas uspavani Div - Klek 2019.
Dnevnik terena (Kamenjak 14. i 15. 9. 2019.)
Grazer Bergland - izvještaj o nezgodi

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Klek: Svoj na svome

From: Slavica Robic - slavica.robic@fer.hr
Date: Mon, 14 Nov 2005 12:22:35 +0100

Eto stigla iz vrhovnog zapovjednistva obavijest da je red na meni da napisem pokoju od dogodovstinama penjacke generacije 2005. Subota- budjenje u cik zore, ruksak na ledja, pa s ledja u gepek, i pravac Klek. Na putu prema zaustavili smo se na, navodno vec tradicionalnom okupljalistu Zeljeznicaraca u Ogulinu, di je zamjenski sef M. Vukovic prionuo na posao. Polako je pojedine tecajce dodijelio instruktorima, a nekima od nas nije bilo sudjeno da se u prvoj turi suocimo sa planinom. Popila se jutarnja kavica (caj, sok, voda sta vec) i pravac podno vjesticjeg brda. Parkiranje u blatu, pogled prema blatnoj sumskoj stazi, miris blata, al vec sam se nekako, neovisno o tom blatu, osjecala kao "svoj na svome", ipak ne zovu to bez razloga vjesticjim carstvom. U dobrome drustvu uspon do planinarskog doma prosao je brzo i za vecinu nas, relativno bezbolno. Vec kod doma vrijeme je dalo naslutiti da ce generacija 2005. opet imati srece. Raspodjela opreme, za neke brzinsko presvlacenje, i pravac stijena. Cca 5 naveza je krenulo prema smjerovima, dok je ostatak nas pod budnim okom zamjenskog sefa krenuo podno te iste stijene, da stece nova znanja, a bome i utvrdi ona stara. (*ja sam nekako ponovo zavrsila sa ruksacinom punom kojecega umalo jednake tezine kao i na samom usponu prema domu, sta se kasnije pokazalo da mi je sudjeno za cijeli vikend, ali nema veze jel sam ja velka i jaka*). Mi koji smo bili podno stijene, prvo smo revno prionuli na ponavljanje/ucenje prevezivanja. Kao, satro smo penjali kao prvi (mogu reci, bogme tezak smijer, ja sam zapela na 2 detalja:)- da ne bi bilo nismo znali, rijec je o setanju uzbrdo uz par postavljenih chokova do jednog drva 4m vise- ali ja sam stvarno uspjela nac mjesta da me bude frka). Nakon prevezivanja uslijedio je Sv. Bernard, a tada su se vec polako poceli i vracat neki, od davno u palninu odaslanih naveza, a marljivi instruktori nisu imali pauze, vec su se redom sa drugim tecajcima ponovo vracali u visine. Jipijaje, u zadnjim satima prije zalaza sunca, dobila sam i ja svoju priliku da malo okusim stijenu. Penjala sam Gitaru sa majstorom Pericom (osim tog kolko se sjecam ekipa je penjala Omladinku, List i mislim da nes fali..). Bwah, uz tako krsnog momka na drugom kraju uzeta, zahvaljujuci majstorkom hiperspananju, nisam stigla nit zastajkivat u smjeru, nit se posteno prestrasit. Vjerujem da je tako bilo i drugim navezima, jel su dojmovi opcenito bili vise nego pozitivni. Na vrhu je puno nas imalo priliku vidjet prizor stoljeca. Od magle ispod nas nije se moglo vidjeti nista doli beskrajnog bijelog mora, a pojedini brdski vrhovi su izgledali ko otoci. Zalazak sunca samo je pridonio opce romanticnom ugodjaju.. Polako smo se svi (osim Gordana i Jasne, ako se ne varam, i Vukovica koji je krenuo prema njima) uputili prema domu di se vec lozila vatrica za rostilj. Vrijeme je brzo prolazilo, vratila se i zadnja trojka.. Jesti, piti, malo predavanja slusati, pjevati, smijati se, raditi gluposti, bili su moto veceri. Bilo je tu stojeva na glavi (hint: Gordan), a cak i spaga (ne uze, vec ono rastagnuti noge u spagu- hint: Jasna), te demonstraciji istog (stoj+spaga) u duetu Pive, vina, ili soka, rostilja, ili salata, keksa pa cak i baklava (za ispitivace: za baklave je, kolko me pamcenje sluzi bila zasluzna Ana, isprika ako sam fulala)..Tako je izgledala vecer, a oni najhrabriji su uz zvuke gitare, ili kojekakve igre u toplom domu, docekali i sutra. A jesam se raspisala, to je kad se mene zaduzi za izvjestaj, ja ne znam stat mljeti.. Aj da skratim nedelju. Daklem, iz meni neobjasnjivog razloga, kao i u Paklenici, masovno budjenje vec oko 8am. (nekoliko tecajaca i 1 instruktor vec u cik zore morali su otic doma). Dorucak, preraspodjela tecajaca i ponovo pravac stijena. Opet nas je dosta ostalo podno, ali svejedno nam je bilo veselo. Ostatak je penjao iste, vec spomenute smjerove, instruktori su ponovo po nekoliko tura odradjivali, a mi ostali smo marljivo stjecali nova znanja. Neki su ucili ono sta smo mi neki drugi naucili vec u subotu, a kasnije smo radili i multi-pitch abseil, a zahvljaljujuci krusljivom tlu na tom mjestu, poput mene, puno ljudi je na prakticnom primjeru nucilo da nam kacige stvarno trebaju. Vise no jednom culo se "kaaameeeen!!", nekim cudom refleksi rade i ruke zaklanjaju facu. Rezultat jedna razderana jakna, natuceno rame, a mozda i jos ponesto. Vjerujem da se penjalo do kasnog popodneva, ali ja sam shrvana umorom zatrazila otpust ranije i nekoliko nas se uputilo pravac ZG. Ionako je izvjestaj predug, pa je to i dobro... Sve u svemu, jos jedno u nizu veselih druzenja, a ne vrekla ga, i vrijeme nas je opet posluzilo! Pozdrav svima, Slavica


created by: zeljeznicar @ 2005-11-14 12:31:02