Na fotografiji: Tomislav Novak, Iva Kaštela, Danko Ferber i Ivan Padavić
Gdje: Kamniške alpe, 2010.

  Povijest penjanja u Hrvatskoj seĹže jako davno i neizbrisivo je vezana uz Okić i Dragojlu Jarnović. O njoj i njezinom usponu se zna sve, i niĹĄta se ne zna, tj. ne moĹže se precizno odrediti gdje je ona penjala. Zatim slijedi jedna dugačka pauza, sve do cca. pred drugi svjetski rat. Zna se da se je u to vrijeme, a pogotovo za vrijeme rata, kada je kretanje bilo ograničeno, često vjeĹžbalo na Okiću. U tom je periodu vjerojatno nastao smjer Modec, koji je (pretpostavljam) dobio ime po poznatom slovenskom penjaču Vinku Modecu, tj po njegovo tehničkom manevru samopodizanja na klinu (neka vrsta "amerikanera"), jer se nekada taj smjer penjao tehnički. Tko je smjer ispenjao prvi slobodno, ne zna se, ali je skoro sigurno da je to napravljeno negdje u ĹĄezdesetim i sedamdesetim.

  Puno se penjalo i na Prstima. Veliki prevjes je u stvari prvi od tri prsta, na kojima su vjeĹžbale generacije penjača. KvaziOrsona su s raznim ulazima (ovisno o sposobnostima) penjale stotine ljudi u gojzericama i tenisicama, imao je i razna imena, ali se, barem kada sam ja počinjao penjati (1988. g.), uvrijeĹžilo ime Četvorka, ĹĄto je ujedno bila i ocjena, sa ulazom sa strane. Hrabriji (i jači) su ulazili direktno, a mi ostali sa strane, i bili smo zadovoljni sa tri, cetiri "in situ" klina i pokojim zaglavkom. Tada je sportsko penjanje bilo neĹĄto sto se događalo nekom drugom! Tada se je joĹĄ penjalo Ĺ pranju, Kamin i Ploču, te produzetak, koji sam, s obzirom da nije imao ime, a penjali smo ga na ĹĄkoli, nazvao Ĺ kolski. Ako netko zna stvarno ime produzetka, neka se javi i promjenit ćemo mu ime. Penjalo se i jedan danas poprilično zarastao greben iznad najniĹžih zidina, duĹžine cca 40m i teĹžine do 4. Za Divlju po usmenoj predaji stoji da je klinove zabio Ervin Hanzer, a je li ju je on prvi i ispenjao ne bi znao, trebalo bi i njega malo ispitati o njegovim herojskim vremenima. Divlja se penjala tehnički, prvih 20m, zatim je bio ĹĄtand, na dva klina koji su joĹĄ uvijek tamo, a zatim se priječilo udesno do dijela gdje ide danaĹĄnja Čakija, i zatim gore. Znači danaĹĄnji gornji dio Čakije ide u stvari po originalnom izlazu Divlje. Divlju je prvi slobodno ispenjao a tko drugi nego Dugi, osigurana je joĹĄ uvijek samo sa klinovima, ĹĄto priječi češća ponavljanja, a i ulaz u smjer je sve prije nego spretan, kako za penjača, tako i za onoga koji osigurava. Dadin strah je bio nekadasnji tehnički smjer sa čudnim ekspanzivcima, a o tome kako je dobio sadaĹĄnje ime malo kasnije. U velikom prevjesu se jos mogu naći stari ekspanzivci, oni su sastavni dio smjera, mastovito nazvanog Veliki prevjes, a djelo je Nevena Petrovića i Nevena Kalca.

  U osamdesetima je Lenko Matejčić penjao smer od stotinjak metara sa ulazom iz potoka, koji se vjerojatno, u dijelovima, poklapa sa Zaboravljenim grebenom. Zadnja duĹžina Zaboravljenog grebena penjana je sigurno davno prije toga, jer je logična (i kruĹĄljiva) i imala je i pokoji stari klin. Skoro da sam zaboravio Stup u sektoru Modec, gdje su bilo dvije varijante: lijeva, danas zaspitana (iako sam molio Ivu da ga ne zaspitava, jer je bio idealan za treniranje penjanja s čokovima) i desna lakĹĄa jos nezaspitana s jednim klinom. Da bi pokazao koliki sam karakter, poljepĹĄao sam ulaz sa par spitova u ploči iznad staze. Lijevo, u području smjerova Rotten.com i Trbuh i ploča Dalibor Vlatkovic-Dugi ispenjao je smjer čiji je, danas, jedini trag stari ekspanzivac u trbuĹĄastom prevjesnom Ĺžlijebu.

  U to doba, kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, počinje uređenje Okića kao modernijeg penjaliĹĄta. N. Petrović, Saud Behlić i ja počistili smo ogroman brĹĄljan iz područja Modeca, pri čemo su su stradali moja čuturica, Nevenov sic na biciklu i Saudov fotoaparat, koji se otkotrljao skoro do potoka, kad nas je Neven pokuĹĄao likvidirati. Bilo je otprilike ovako: Neven je visio na uĹžetu i trgao brĹĄljan sa (danaĹĄnjeg Eskijevog) Brida, kad smo primjetili da počinje rusiti i kamenje, na sto smo mu Saud i ja povikali neka pričeka, dok sklonimo stvari. Neven je zbog relativno boljeg poloĹžaja, samo lakonski odgovorio da to nije nista straĹĄno i nastavio sa čupanjem, ĹĄto je pokrenulo i jednu mengu od stotinjak kila, koja se u padu raspolovila. Jedan manji dio je projurio meni kroz noge (stvarno, nije lovačka priča) , a drugi dio je smanjio volumen moje čuturice na pola, izrezao Nevenov sic i zasuo stvari hrpom kamenja, te poslao Saudov fotoaparat na kupanje. Slijedećih sati Nevena bas nismo voljeli, a ja sam dobio njegovu čuturicu u zamjenu. Svoju staru sam zadrĹžao jos nekoliko godina, kao trofej, koji je pokazivao koliko malo me je djelilo od utrka na kolicima. Uglavnom Modec je zaspitan u ĹĄtedljivom stilu, dva spita i klin, i to tako postavljeni da se mogu koristiti i u originalnom smjeru, i u varijanti, premda za varijantu i nisu bili previse korisni, jer su ih mogli ukopčati samo oni sa rasponom ruku od preko dva metra, a i tada je to bilo iz čudnih polozaja. Za ĹĄtand nam je bilo logično da će se koristiti drvca na vrhu, a uostalom, moglo se je sići i okolo...

  Danasnji Eskijev brid je u stvari ispenjan samo sa čokovima odmah nakon čišćenja brĹĄljana, neki su ga i solirali i svi su ga zvali (ma stvarno smo bili maĹĄtoviti!) Brid Modeca. Poslije ga je Ivo Popović prespitao i u čast svojeg pesa preimenovao u Eskijev brid. SadaĹĄnji ĹĄtand na Modecu je takodjer Ivino nedjelo. Naime, umjesto da se ide učiti stavljati spitove na nekom bezveznom kamenju, on je odlučio napraviti ĹĄtand u postojećem smjeru. Ispiljeni strčak ankera i isklesani kamen, ispod jednog od druga dva spita, koji su danas stand, posljedica su spaĹĄavanja koliko se to dalo napraviti, ĹĄto je izvrĹĄila moja malenkost u dogovoru s Ivom. Prevelika Ĺželja da se nesto napravi nije uvijek dobra!

  Slijedeća akcija istog trojca (pločice su Saudovo djelo!) bila je spitanje Ĺ pranje i Kamina. U Ĺ pranji je to solidno napravljeno, dok je Kamin bio vise u ĹĄkotskom stilu: dva spita i dva klina, od kojih jedan loĹĄ, a drugi izvan smjera. I ovdje smo smatrali da je dovoljan ĹĄtand zabetoniran praseći rep (tko se popne do vrha znat ce o čemu se radi), ĹĄto se iskazalo kao bas i ne najbolje rjeĹĄenje, jer su stanoviti friĹĄki pripravnici izgulili koĹĄuljicu uĹžeta tope-ropirajući preko ruba. Dok je Ĺ pranja prilično kompaktna, Kamin je u gornjem dijelu prilično rastresen, pa je simpatična anegdota kako smo jednom davno, prilikom tope-ropiranja Kamina spustali čuvenu Sunku s povećim kamenom u naručju. Kamin i danas čuva pokoji rasklimani kamen za ponavljače. Sredinom devedesetih sam zaključio da je dosta deranja uĹžeta, pa sam nabavio spitove i pločice, koje smo Čiki, Siki i ja postavili za ĹĄtand (ručno buĹĄene krune 8mm). JoĹĄ par godina kasnije, kada se već vise znalo o čvrstočama raznih vrsta ekspanzivaca dodao sam jedan pravi inoxni 10mm anker za ĹĄtand, tako da je on sada siguran, iako zahtijeva malo znanja u izradi sidriĹĄta. Nekako u to vrijeme je i mene primio polet u ponovnom uređivanju smjerova, pa sam dodao par spitova u ulaznoj ploči Ĺ pranje, te jos, mislim, dva spita u Kamin. Jedne dosadne nedjelje zaspitao sam Ĺ kolski smjer, malo alpski, ali mi je isprika da sam ja ipak prije svega alpinist.

  1990. i 1991. g. Neven Petrović se je penjao mnoge dobre stvari sa dr. Lavoslavom Čaklovicem. U pauzama su uređivali i smjerove na Okiću. Iz tog perioda su najbolji smjerovi Dadin strah, Čakija i Dijagonala. Originalno ime Dadinog straha ne znam, ali je danaĹĄnje ime dobio u toku uređivanja kada mi je Neven ispričao anegdotu iz jednog davnog penjanja kad su Dado i on stremenarili taj smjer. Uglavnom, spomenuo sam već čudne ekspanzivce, koji su imali debelo tijelo i dobro su se drĹžali u stijeni, problem je bio samo u obruću (ringu) u koji se ukapčao karabiner ili stremen, koji je bio poprilično poddimenzioniran za stvarne potrebe. Priča kaze da je Dado kao prvi, već poprilično visoko, ukopćao stremen u dotični obruć i opteretivĹĄi ga primjetio kako se obruć izduĹžuje, ĹĄto je rezultiralo jednim AAAAAAAAA!!!!, ekspresnim prelaskom na slobodno penjanje i ukapčanjem slijedečeg malo čvršćeg međuosiguranja. Incident je popračen probranim rječnikom i dobrom dozom adrenalina! U spomen na taj dogadjaj i sa primiĹĄlju na čuveni Rumeni strah u Anića kuku predloĹžio sam da se smjer nazove Dadin strah i ime je ostalo. Čakija ustvari nije posvečena poznatom bosanskom oruĹžju i prehrambenom pomagalu nego u stvari znači Čak i Ja, ali je nastali smjer poslastica, mislim barem za one kojima ne smeta blaga kruĹĄljivost gornjeg dijela i poneki susret sa poskocima na ulazu. Pristup pod Čakiju je priča za sebe. Najbolje je sići po nemarkiranoj stazici, koja se odvaja malo nakon Stupa dolje, desno. Neki su pristupali od Ĺ˝oharovog klinčanog puta, ĹĄto je u najmanju ruku nespretno, a kada je mokro i opasno. Najbolji primjer toga su Irma Vrbnjak i TTTomo iz Ĺ˝eljezničara, koji su si skratili muke, ali i priuĹĄtili strah i ogrebotine, odletivĹĄi direktno od ulaza u Dadin strah dolje, u kotao pod ulazom Čakije. Dijagonalu je Neven zaspitao sam, a nakon toga i ispenjao.

  Kao poznati stručnjak za ĹĄtedljivo osiguravanje smjerova, Neven Petrović je angaĹžiran i pri uređivanju dva smjera sa vjerojatno najkvalitetnijim kamenom na Okiću. Ruku na srce glavni pokretač i inicijator uređivanja smjerova bio je Pavle Mintas, ali je do proĹĄle godine bila vidljiva Nevenova ruka u projektu. Radi se o smjerovima 2EASY4U i Izgubljena kruĹĄka. Podrazumijevalo se da ĹĄtand niti ovdje nije potreban, a i rijetki ponavljači, koji su si dali truda pronaći dotične smjerove, morali su se suočiti sa pločicama koje su na testiranju pucale pri 600kg opterećenja (testirao Barbin tata na kidalici u Institutu Končara). Iz smjera 2EASY4U imam dva suvenira: jedan je klin koji mi je ostao u ruci kada sam ga primio i Salewin komplet koji je netko ostavio u trećem spitu, pobjegavĹĄi glavom bez obzira i ne potrudivĹĄi se izvaditi ga u absajlu. ZakljucivĹĄi da smjerovi ipak zasluĹžuju bolju sudbinu, prvo sam uredio ĹĄtand. Zatim sam proĹĄle godine prespitao 2EASY... sa pravim spitovima tako da je danas penjanje u njemu potpuno sigurno. Izgubljena kruĹĄka joĹĄ uvijek ima stare spitove, ali jednog slobodnog dana ovog proljeća sredit ću i to.

  Malo desno od ta dva smjera, na rubu čvrste stijene i krĹĄa, u dva mjeseca 2001. zaspitao sam meteoroloski smjerčić Sunčana Veljača... KiĹĄni OĹžujak. U prvom dijelu mi je pomagao Marko Vučinić. Ponavljače bi molio da daju svoje misljenje o ocjeni. Harcuvanka je opet posebna priča. Postoje naime dvije varijante: Nevenova i od Dugog. Kud ide Nevenova varijanta (originalna 7-) nisam siguran, ali za varijantu od Dugog znam jer sam ga zihrao kad ju je ispenjao i ocijenio 7+/8-. Za osiguranje je koristio ekspanzivac i dva klina, koje sam ja kasnije, uz Orsatovu asistenciju, zamijenio sa spitovima. TeĹža var. se odvaja sa sredine dijagonale ravno gore u prevjesnu ploču. O smjerovima koje su uredili, ispenjali (i pokoji puta preimenovali) Ivo i Tihana sve se zna, a i o Previsu (pogreĹĄno, hrvatski se kaze prevjes), osim afere Legen nema se ĹĄto puno dodati.

  JoĹĄ samo malo o Zaboravljenom grebenu. Za njega sam prvi puta čuo od Dade i Akca, koji su već viĹĄe puta penjali njegovu izlaznu duĹžinu. Gledajući neke svoje stare fotke vidio sam jedan skoro neprekinuti greben koji vodi od potoka pa skoro do vrha Okića. AngaĹžirao sam Dubravka BalaĹĄka, s kojim sam očistio i zaspitao danaĹĄnji drugi cug (u Čujinom vodiču je to prvi cug), i onda u viĹĄe navrata, a bogami i godina, počistio od OOOOgromnog brĹĄljana prvi cug, zaspitao ga i ispenjao (nazalost bio sam sam pa sam ga proĹĄao na A0), a zatim sam, jednog četvrtka, sruĹĄio par tona kamenja iz zadnjeg cuga (bez brige, krĹĄa jos uvijek ima) i zaspitao ga. Prvo slobodno ponavljanje prve duĹžine je napravio nedugo nakon toga Dado, i kaĹže da je otprilike 6. Slobodno ga je probao ponoviti i Orsat, ali bez previĹĄe ambicija, pa nije uspio, ali je pričao o nekakvih 7-. Dakle smjer sada ima tri duĹžine, i visinsku razliku od 100 m, s obzirom da je alpskog karaktera, preporučam kacigu i par zaglavaka, za zadnje dijelove prvog i trećeg cuga.

  Zadnje otkriće, i pravi hit je stijena koja baĹĄ i nije u masivu Okića, ali je vrlo blizu. Naravno radi se o Terihaj brijegu, koji je postao popularan, kako ljeti zbog hlada (premda ima komaraca), tako i zimi, kada je to pravo “dry tulaliĹĄte”, a na njemu je odrĹžano i prvo hrvatsko takmičenje u “suhom turanju”. Stijenu je otkrio Čuja koji ju je uglavnom i opremio, i  ispenjao većinu problema.