na slici: Rajšel, Mesarić, Brebić
gdje: Paklenica
foto: Trpimir Jakovina, 08/2008

Nakon otkazivanja izleta na Strogir/Točila vikend prije, vrijeme nas je pomazilo i pred nama je bio sunčani vikend. Moral je bio visok, svi smo bili nabrijani i gladni dokazivanja, prakse i brušenja novostečenih vještina na stijeni.

Našli smo se s instruktorima na prijevoju Dabarska kosa, posljednjoj točci na kojoj ima signala, nakon čega se makadam spušta u velebitske travnate udoline između stjenovitih kukova – dulibe. Tamo se lagano gubi direktan kontakt sa civilizacijom i osjeća njeĹžna aroma divljine. Baš se veselim jer sam opet na Dabrovima, volim ta divlja penjališta, daleko od masa i drugih luksuza urbanog Ĺživota.

Grga i Jakov već ovdje dodjeljuju svakom pojedinom tečajcu instruktora i pripadajuće smjerove koje će s njim penjati do kraja dana. Penju se smjerovi na Rujičinom kuku i na Kuku od Korita. Aute ostavljamo na ugibalištu između njih, a dogovor je da se popodne nalazimo u kampu u Došen dulibi.

Ani i meni dodijeljen je Austrijski greben, klasični smjer koji prati sjeveroistočni greben Rujičina kuka. Ja sam u navezu s Perom, dok je Ana u navezu sa Dankom. Austrijski greben je svakom perspektivnom školarcu vrlo zanimljiv smjer, relativno dug u odnosu na ostale opcije na Rujičinom kuku, uz to i neosiguran ali sa ne preteškim detaljima i ukupnom ocjenom V+, drugim riječima savršen za početnika Ĺželjnog vjeĹžbe vođenja i postavljanja vlastitog osiguranja u stijeni. Dan je bio blago oblačan i vjetrovit.

Nakon inicijalne nesigurnosti i uhodavanja, lutanja na pristupu, nekoliko trik pitanja i isprobavanja tehnika „s poda“, Pero me pušta da vodim cijeli smjer. Moj osobni doĹživljaj je da se radi o orijentacijski relativno jednostavnom smjeru, u kojem nisam preveliku energiju morao trošiti na snalaĹženje, već me najlakši put vrlo logično vodio dalje. Doduše to vrijedi tek po ulasku u smjer, jer sam pristup nije očit iz daljine, a šumarak podno stijene moĹže biti zbunjujuć. Dosta pomaĹže fotka s ucrtanim smjerom koju smo našli u jednom od izvještaja na odsječkoj web stranici. Pronalazak smjera i točno mjesto ulaska u smjer lako je potvrditi kada se uoči vrlo jednostavna, u okoliš savršeno uklopljena, a opet efektna spomen ploča na ne tako davnu, domaćoj penjačkoj zajednici još uvijek bolnu tragediju.

Samo penjanje prošlo je vrlo fluidno, uz ugodno čavrljanje s navezom Ana/Danko putem na štandovima. U gornjem djelu, zadnje dvije duĹžine, vjetar nas je već dobro propuhao i odlučili smo se poĹžuriti. Vrativši se u zavjetrinu Rujičina kuka, krenulo je razglabanje o doĹživljajima s ostatkom instruktora i tečajaca, kada se ispod stijene u punom šprintu pojavio zadihani Patrik, još uvijek u penjačicama, sa viješÄ‡u da je Mia pala i udarila nogom u policu negdje iznad prečnice u smjeru La figlia di capitano, pri čemu ju je ozljedila i ne moĹže se spustiti. 

RaspoloĹženje se odmah promijenilo, prisutni instruktori su organizirali pristup s vrha smjera i samospašavanje kako bi je spustili na tlo, a dio prisutnih je otišao pomoći u nošenju ozljeđene stjenovitim pristupnim dijelom ispod stijene. Sve je teklo vrlo glatko s obzirom na razinu improvizacije, koordinacija je bila na razini, čak su se pojavile i radio stanice iz privatnih zaliha kako bi se uskladile ekipe na cesti, stijeni i podno nje. Nakon nervoznih sat vremena nošenja uĹžeta na vrh smjera i pomaganja, instruktori su nas poslali u kamp, a adrenalin mi je nekako baš tada naglo splasnuo i počeo sam razmišljati o hrani i spavanju. Bilo je jasno da će akcija potrajati, lagano se spuštao i mrak, a mene je poklapao umor. Ipak, u kampu smo upregnuli, skupili drva, naloĹžili i odlučili preuzeti inicijativu s hranom, potegnuli roštilj, salate i ostale divote koje su nam kuhari pripremili taj vikend. Uskoro je do nas došla i vijest da je Mia sigurno spuštena sa stijene i na putu za Gospićku bolnicu. Instruktori su lagano počeli pristizati u kamp, i kako to obično biva nakon napete situacije koja se dobro riješila, uslijedila je veselica.

Sutra je odlučeno da svi koji se ne osjećaju dobro ne penju, a ostali su dobili puno leĹžerniji raspored i jednostavne smjerove. Penjao sam Bibl und Bubl s Kotijem i Zvonetom u navezu, dan je bio prekrasan, rano proljetno sunce nas je počastilo i kroz smjer smo proletjeli relativno brzo. Spustili smo se na travnati proplanak ispod Grebena kuka od Korita gdje smo sreli Renea i Anu kako slaĹžu štandove na povećoj stijeni. Jedan sendvič i nekoliko štandova kasnije upali smo u podnevnu fjaku i lamentiranja o alpinističkim nesrećama, problematici konstruktivne i nekonstruktivne analize, pitanju krivnje i traume.  

Za kraj se ekipa skupila oko autiju i ljenčarila dok su Rene i Matko odlučili popesti random smjer na Rujičinom kuku, vrlo praktično, u samoj razini ceste, stotinjak metara zračne udaljenosti dalje. Sve to u nadi da bi to mogao biti klasičan smjer koji su postavili Velebitaši i koristi se na školama, što bi dalo dodatnu vrijednost školskim izletima na Dabrove. Međutim, to nije bio Velebitov klasik, on se ipak nalazi još dalje istočno od ceste, ali momci su smjer tome unatoč uspješno popeli i zabavili sve prisutne u loĹži uz cestu.

Iz moje perspektive, unatoč nesreći, radilo se o ugodnom izletu, međutim očit je utjecaj nesreće na dinamiku grupe. Ovogodišnja grupa školaraca sastavljena je mahom od relativno dobrih sportskih penjača s nadprosječnim penjačkim sposobnostima za „početnika“. Nesreća je pokazala da to moĹže biti problematično u klasičnim smjerovima kada tehnička znanja ne prate sirovu penjačku vještinu. Ova situacija kao da je malo prizemljila grupu, čini mi se da smo svi ustuknuli korak u Ĺželji za penjanjem ocjena i fokusirali se na rad na tehnikama i postavljanju osiguranja, što bi za ovu generaciju moglo biti dobro na duge staze. Sama grupa je koherentnija, kao da smo nešto više povezani, bilo zbog ovog iskustva ili zato što je škola već u poodmakloj fazi, ostavit ću svakom na osobnu interpretaciju.

(napisao: Luka)