 |
Drago Belačić - Žohar
OPIS ŽIVOTA
Rođen sam 27.XII.1913. godine u Zagrebu od oca Luke, željezničkog radnika, i majke Fanike rođ. Marvan, kućanice. Osnovnu školu završio sam sa 4 razreda u Zagrebu, te pošao u zanat brijačke struke i završio 3 godine zanatske škole. Zanat sam završio 1931. godine.
Kao mladi naučnik počeo sam se baviti planinarstvom, a 1928. godine upisao sam se u planinarsko društvo «Prijatelj prirode» i ostao članom sve do 1929. godine kada je šestojanuarska diktatura Pere Živkovića raspustila ovo napredno, radničko društvo u kojem su se okupljali napredni radnici i komunisti. Cijelo ovo vrijeme proveo sam zajedno sa članovima društva na izgradnji planinarskog doma na Glavici, gdje su se za vrijeme odmora održavali napredni sastanci političkog i stručnog karaktera.
(…)
1934. godine upisao sam se u Hrvatsko planinarsko društvo. Pored planinarskog djelovanja otpočeo sam se baviti i zimskim planinarenjem (skijanjem), koje je u to vrijeme bilo još novost u rekreaciji radnog čovjeka, jer sam shvatio da je radnom čovjeku potreban aktivni odmor ne samo ljeti već i zimi.
1938. godine, kao jedan od najaktivnijih članova društva, postajem članom Alpinističke sekcije HPD-a, te izvrsnim uspjehom završavam ljetni i zimski alpinistički tečaj. Godine 1939. ponovo završavam napredni ljetni i zimski alpinistički tečaj, no zbog pomanjkanja financijskih sredstava nisam mogao izvršavati ljetne i zimske alpinističke uspone. Godine 1940. uspijeva mi izvršiti uspon kroz HPD-ov smjer u Kleku.
Iste godine biran sam u Upravni odbor Alpinističke sekcije HPD-a i to vršeći dužnost oružara, a u Ski sekciji dužnost blagajnika. 1942. godine pošao sam na zimski uspon na Klek, te tom zgodom bio uhapšen od talijanskih karabinjera i odveden na Rijeku, gdje sam bio osuđen na jednu i pol godinu zatvora radi održavanja veza s partizanima. Nakon toga bio sam odveden u logor u Južnu Italiju na izdržavanje kazne.
Po povratku u Zagreb godine 1943. ponovo sam uhapšen po ustašama i Gestapu, te odveden u logor u Austriju i Njemačku. Nakon izvjesnog vremena, a uslijed pomanjkanja potrebnih vojnika u Njemačkoj, izveden sam iz logora i dodijeljen protuzrakoplovnoj obrani.
Po izgubljenom ratu Njemačke došao sam u logor u Francuskoj, gdje sam se nalazio do jeseni 1945. godine, kada sam se konačno vratio u Zagreb, u oslobođenu domovinu.
(…)
Godine 1948. osnovano je PD «Zagreb», te u istome od njegovog osnivanja sudjelujem kao osnivač, odbornik zadužen za alpinizam, i kao aktivni član po pitanju uzdizanja mladih kadrova i propagande.
(…)
Godine 1955. odlikovan sam za svoj mnogogodišnji, samoprijegoran i nesebičan rad srebrnim znakom Planinarskog saveza Jugoslavije. Ovo odlikovanje dodijeljeno mi je zbog neprekidnog, aktivnog djelovanja na tom području, iako sam 1954. godine doživio težak lični udarac, tj. prilikom vršenja uspona kroz stijenu Kleka, moj sin, star 16 godina, kao omladinac izgubio je svoj život na toj planini, te sam tako u svojoj fiskulturnoj djelatnosti doživio i najteži lični gubitak.
Godine 1955. preuzimam vodstvo i dužnost pročelnika Alpinističkog odsjeka PD «Željezničar» u Zagrebu, a kako bi i u toj novoj, pretežno radničkoj, sredini doprinio svoja dragocjeno stečena iskustva i nastavio širiti planinarstvo i alpinizam. Ovu dužnost vršim cijelo vrijeme do 1959. godine, kao i dužnost Upravnog odbora PD «Željezničar» za pitanja uzdizanja kadrova, rekreaciju i ostalo, a što vršim i danas.
(…)
Sve ovo što sam naprijed naveo jedan je dio moje planinarske, alpinističke i ine fiskulturne djelatnosti, iz koje je vidljivo moje svestrano djelovanje, kao i dokaz svestranog i požrtvovnog te samoprijegornog rada u društvenim organizacijama, te vjerujem da je isto najbolji dokaz mojih pogleda, stručnosti i ljubavi za planinarstvo i našu zajednicu, te da ću i nadalje prenositi sva stečena iskustva na dobrobit naših radnih ljudi i SFR Jugoslavije, ne žaleći nikada truda i napora.
Belačić Dragutin
Ovo je naš junak napisao sam o sebi. No, u njegovom je životu bilo još znamenitih zgoda vrijednih bilježenja. Tako se priča da je Žohica (i tako su ga zvali) koristio ono malo utjecaja što ga je imao kao brijač kardinala Stepinca da bi iz ustaških zatvora spasio neke pripadnike HPD-a, članove KPJ, poput Josipa Mesarića. A nosio je i Titovu štafetu kroz stijenu Kleka 1951. Negdje u dobi od sedamdeset i kusur godina, slušajući na sastancima AO-a stalne izvještaje o penjanju «Gitare» na Kleku, poželio je da ga netko od mlađih provede kroz taj smjer. Tu mu želju, sram nas bilo, nikada nismo ispunili. Bilo nam je jednostavnije da mu platimo gemišt i odemo svojim putem.
created by: neven @ 2003-11-14 19:38:51 / updated by: neven @ 2003-11-14 19:41:08
|
|
