Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Rajel, Mesari, Brebi
gdje: Paklenica
foto: Trpimir Jakovina, 08/2008

Uitaj iduu fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Avanture iz Hobbitona, 19-20.10.19.
Klasika i neoklasika Paklenice (12&13.10.2019.)
Ne bas uspavani Div - Klek 2019.
Dnevnik terena (Kamenjak 14. i 15. 9. 2019.)
Grazer Bergland - izvještaj o nezgodi

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Moj prvi put (izlet škole na Dabarske kukove)

From: irena bosnjak - irenna eni@yahoo.com
Date: Tue, 23 Oct 2012 12:57:58 -0700 (PDT)

Iako izvještaj moram pisati po (zasluženoj) kazni, ne pada mi teško podijeliti doživljaje sa Dabarskih kukova ovog vikenda jer mi je po mnogočemu bio ''prvi''. Prvi put sam penjala smjer čija ocjena prelazi četvorku, prvi put sam u klasičnom smjeru postavljala međuosiguranja, prvi put sam pripremala uspon i, eto, prvi put sam prepisala domaću zadaću. Srećom, samo me potonje koštalo glave.

Pošto sam dobila naputak da se u izvještaju moram posebno osvrnuti na prepisivanje, željela bih samo istaknuti da je to zaista bio nesretan splet okolnosti koji uključuje kvar na računalu, pad printera u WC i jednog imaginarnog psa sa neobičnim  gastronomskm navikama... I tako sam se našla u situaciji u kojoj krećem na izlet bez zadaće, a opet, pomislih, bolje i prepisati nego ne napisati. Iskoristila sam trenutak Zavine nepažnje koji je nehajno ostavio zadaću na stolu ni ne sluteći kakvih sve ljudi ima...Ostalo je povijest. Problem je jedino što se na meni tako lako vidi kad nešto muljam pa Sanji nije bilo teško skužiti da je moja zadaća identična nekoj drugoj što sam ja posramljeno odmah i priznala kako se ne bih uvalila u još veće probleme. Nakon toga bila sam primorana pognute glave usmeno odgovoriti na pitanja i dokazati da ipak znam o čemu se radi.

Bilo kako bilo, iskreno mi je žao što sam pribjegla prepisivanju. Dukši je odvojio svoje slobodno  vrijeme da pripremi zadaću za nas i mislim da je najmanje što smo mogli učiniti bar probati samostalno riješiti ono što znamo. Nažalost, ovaj put doista nisam imala vremena za zadaću i moj sramotan čin nije bio zlonamjeran i ovim putem se javno ispričavam onima koje sam time uvrijedila.

Nakon ove sage o prepisivanju i štetnosti istog- malo više o Dabrovima. U biti, nismo tamo vidjeli ni da-bre ni ko-bre, ali se zato našao jedan poskok koji se odlučio sprijateljiti s Ivankom i Ivanom, a i Maji pomoći da pogleda strahu, tj. gmazu u oči i pokaže Romanu da neće pustiti spravicu ni u najkritičnijem trenutku. Bravo Majo!

Ivana B., Ivana G., Maja, Darac, Zava, Ivan i ja našim veselim kombijem krenuli smo put Velebita već u petak popodne. Stigavši do Mileta nemalo nas je iznenadila niska temperatura koja nas je dočekala, ali zato nas je dočekalo i nekoliko veselih instruktora i Mile koji su već zagrijali kamin i pripremali roštilj. Nakon večere i prebrojavanja zvijezda brzo smo se spremili u krevete, a najhrabriji među nama spavali su u šatorima. Ja sam se smrzla i u domu, ali ok...

U subotu ujutro, svanulo je sunce i obasjalo predivne kukove. Ljudi su se pomalo skupili ispred doma i, nakon uvodnog predavanja koje ovoga puta nije imalo neku posebnu temu kao ni minutažu i nakon pregleda zadaće gdje sam uhvaćena u zločinu,  uputili smo se prema smjerovima. Dio je ostao na Dabrovima, a dio se uputio na Radetinu gredu kako bi nastavili noćne poslove točno u podne i sl.

Ovaj put tečajci su morali povesti instruktore u smjer i dokazati svoje orijentacijske sposobnosti. Sanja i ja, a u drugom  navezu Ana K. i Matko uputili smo se prema Rujičinom kuku u potrazi za smjerom znakovita imana La figlia del Capitano. Putem smo samo jednom krivo skrenule, ali Ana i ja smo zaključile da si to nećemo zamjeriti obzirom da nam je ipak - prvi put.  Ana je krenula prva, popela cug ko' velika, Matko neopisivom lakoćom postojanja za njom. Moram priznati da sumnjam da bih se usudila i ja povesti taj, kao i ona dva cuga nakon njega da Sanja nije bila toliko puna podrške, razumijevanja i riječi ohrabrenja i da se nisam osjećala apsolutno sigurnom uz Matkove savjete. Još jednom zato velika hvala i Sanji i Matku. Inače, smjer je baš zanimljiv. U svakoj dužini ima jedan detalj o kojem treba razmisliti, a posebnu čar daje mu miris metvice koji bi nas oraspoložio svakih par metara. Zadnja dva cuga vodili su naši instruktori jer četvrti nije baš gusto osiguran, a peti ima jedan malo teži detalj (u kojem sam se ja ipak morala povući za zamku koju mi je neka dobra instruktorska  duša ostavila da visi s drveta). Na vrhu smjera kratko chillamo i u tom trenu odlučujem da mi je Kapetanova kći odsad nadalje najdraži smjer. Krećemo prema domu. Sanja je malo požurila u potragu za gljivama, Matko je malo požurio pokupiti stvari koje smo ostavili pod smjerom, a Ana i ja  nismo toliko žurile pa smo na putu prema domu malo odlučile istražiti lokalnu floru i faunu pretvorivši povratak do doma u neočekivanih sat i pol. Ne bih baš rekla da smo zalutale, prije da samo nismo znale kuda idemo.

Večer je protekla očekivano veselo. Dobila sam dojam da su se svi vratili taj dan zadovoljni i ponosni iz smjerova što se i odrazilo na atmosferu i uz, kažu, odličan gulaš i gitare zaključili smo dan. Ovaj put se dogodio presedan pa se u malom večernjem bendu ostvarila glazbena suradnja članova čak tri različita planinarska društva što je rezultiralo odličnom  svirkom.

U nedjelju ujutro nakon poučnog predavanja o štandanju pomoću užeta krećemo opet prema penjalištima. Ja ovaj put krenuh put Austrijskog grebena -  klasičnog smjera odmah do onog mnogo poznatijeg Grebena za kretene. Smjer je lijep, ima 6 cugova, jedan mali abseil i nije pretjerano težak iako ima jedan dio u kojem morate imati potpuno povjerenje u svoje penjačice i onu divnu silu trenja koja je, čini mi, se lajtmotiv Dabrova. Pošto smo krenuli u tri naveza - Ivanka i Micika, Ana H. i Stipe te Matko i ja - sve skupa je dosta dugo trajalo i bilo je puno čekanja na štandovima, ali naše nestrpljenje je umirivala idila kukova koji i najzahtjevnije svojom ljepotom, mirom i tišinom ostavljaju bez daha. Ipak, kako bismo ubrzali stvar i vratili se prije mraka, Stipe je postavio većinu smjera za sva tri naveza, vrlo stručno i elegantno te nije bilo nikakvih problema (osim jednog čoka koji je odlučio ostati u stijeni). Naravno da nije, uz naše troje veličanstvenih instruktora.

Na vrhu nismo odmarali kako nas ne bi prestigao mrak. Brzim korakom vraćamo se do doma, moj veseli kombi me čeka, posljednji  preživjeli kupe svoju opremu i krećemo put Zg-a. Na povratku se još jednom zadovoljna, ali gladna lica sreću u pizzeriji u Gospiću, a onda svi prema svojim toplim krevetima.

Pošto je ovo bio posljednji izlet škole, pretpostavljam onda i posljednji izvještaj s iste, željela bih u svoje, a vjerujem i u ime svih ostalih tečajaca, zahvaliti Vrlom Vođi i svim našim instruktorima (neću nabrajati imena u strahu da nekoga ne izostavim) na vremenu, toplim riječima, strpljenju i znanju koje su nam nesebično poklonili u zadnja dva mjeseca. Nadam se da vas nećemo razočarati.

Sretno svima na ispitu!

Irena Bošnjak




created by: zeljeznicar @ 2012-10-23 22:06:01 / updated by: neven @ 2012-10-24 12:27:36