Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Ana
gdje: Pag-Stogaj, Stigma VI- 60m
foto: Trpimir Jakovina, 05/2008

Uitaj iduu fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Avanture iz Hobbitona, 19-20.10.19.
Klasika i neoklasika Paklenice (12&13.10.2019.)
Ne bas uspavani Div - Klek 2019.
Dnevnik terena (Kamenjak 14. i 15. 9. 2019.)
Grazer Bergland - izvještaj o nezgodi

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Jedno neugledno, crn o-sivo usukano uže

From: Dražen Rambrot - drazen.rambrot@hotmail.com
Date: Sun, 17 Oct 2010 15:21:51 +0200

Od voditelja škole sam dobio zadatak da po kazni napišem osvrt o tome kako sam jednom prilikom zaboravio uže (sic). Ne znam da li se Nikola zahebava ili je mislio ozbiljno, ali svejedno, ništa neću prepustiti slučaju. Ostao sam preko vikenda bolestan doma pa imam dovoljno vremena i za cijelu disertaciju. Neću da me poslije, zato što sam bio lijen napisati par rečenica, baci na ispitu i da nikad ne postanem pripravnik za alpinista. Naravno da ću se pri tome braniti, opravdavati, bacati krivnju na druge i proklinjati prilike, slučaj i splet nesretnih okolnosti.

Dakle, bilo je to ovako. Na parkiralištu podno Nosoroga ispao sam iz auta i spremio se za uspon. Sunce je već upržilo, a pošto je Nosorog cijelom dužinom na sunčanoj strani kanjona, krenuo sam u laganoj sintetičkoj majici. Penjao sam sa svojim starim penjačkim partnerom Markom Velićem cug-cug. Osim što je falilo par bitnih spitova sve drugo je bilo u najboljem redu. Sretno smo došli gore i još sretnije po siparu dolje. Javili smo se u centralu pod Ljuskom i dobili pola sata odmora za jelo, a onda sa Hrenom i Majom na Abseil pistu. Imao sam najbolju namjeru malo se utopliti i nešto pojesti, a onda sam shvatio da sam i jaknu i sendvič ostavio kod Damira u autu, a on je sad, naravno, negdje u smijeru. Nisam se žalio ni plakao, nego sam u tišini blagovao polovicu Mars čokoladice koju sam pronašao u džepu ruksaka, zaboravljenu tko zna od kada.

U međuvremenu je Hren sa Majom već krenuo u smijer, a Velić i ja, stotinjak metara iza, krenusmo za njima. Na serpentinama prema Anića kuku dozivali smo ga da nas sačeka , a on je odgovarao da samo produžimo za njim. I tako nekoliko puta. Sve dok se više nije odazivao, a mi nismo imali pojma gdje je Absei pista i kako se do nje dolazi. Skrenuli smo markiranim putem prema Anića kuku, pa onda uza stijenu sve do Mosoraškog. Vičemo, dozivamo, ali nitko se ne odaziva. Shvatili smo da smo možda otišli malo predaleko, pa smo se uz stijenu, po odvratnom terenu vraćali natrag. Zaobišli smo Stup Anića kuka i kad smo već skroz riknuli napokon smo pronašli Hrena i Maju pod smijerom. Da ne duljim, rekao je da je mislio da mi znamo gdje je Abseil pista. Romane, care. Moram napomenuti da je u međuvremenu počela derati bura, ali smo od veranja po kamenju i siparima bili dobro ugrijani pa nam to još nije predstavljalo problem.

Dakle, penjali smo tako Velić i ja opet cug-cug i mene je dopao onaj gornji. Nekakav kamin tj. usjek sa spitovima svakih valjda sto metara, a dolje strašan ambis. Dovoljno da se nekoliko puta pošteno uplašim za svoj mladi život. Bilo kako bilo, nekako sam se (strahovitom snagom volje i bicepsa) dovukao do štanda na grebenu Stupa, a gore ga već odvratno dere. Hoće me, svog oznojenog, baciti sa rebra, ali ja se nedam. Dolazi gore i Velić, pa onda još onaj kratki cugić do štanda za apsajl. Tu nas čekaju Domagoj i Goran koji su penjali Danaju i Hren i Maja. Domagoj spaja užeta i super ih, s obzirom na vjetar, baca dolje. Spremamo se za apsajl i napokon spuštamo. Naravno, kad šestoro ljudi apsajla u dva cuga to i nije baš jako brzo i kad dodirnem tlo pod smijerom, od hladnoće više neznam za sebe. Haluciniram i polako tonem u bijelu smrt. Onda mi padne štrik na glavu i naglo se budim. Slijedi preobuvanje (neki su već bili fino utopljeni u flisove i jakne), namatanje užeta i dugačak silazak do parkinga. Dolje stižemo već gotovo po mraku. Stavljamo opremu na hrpu i razdužujemo se. Spašen sam.

Damir je već spreman sa upaljenim motorom, upadam, oblačim jaknu i pičimo do Dinka. Krijepim se pivom, kad za petnaestak minuta eto ti Nikole. U ruci nosi crno-sivo uže. Sve mi je jasno, posipam se pepelom, častim ga pivom i mislim kako je s time sve završilo, ali,eto, nije. I tko zna hoće li ikada. Hoće li napokon i ovaj osvrt na cijeli slučaj sprati ljagu sa moga imena. Ili je to tek početak.

E sad, to su bile činjenice, pa tko je sve ovo bar letimično pročitao neka se javi ako mi išta može zamjeriti. Meni, promrzlom ,gladnom, žednom,a i već pomalo u godinama. Neka se baci kamenom onaj ko nije zgriješio. Da je možda moglo biti bolje i da je moglo proči i bez toga, možda i je. Teško je reči. Jedan od odgovora je da, naprimjer, sam kupiš uže i iskeširaš 150 eura. Vjerojatno ga tada nebi tako lako zaboravio. Iako, meni, kojeg je već pomalo načela demencija, ni to ne izgleda kao idealno rješenje. Uostalom, čitam na mailu da su i mnogi drugi, puno mlađi i oštroumniji pozaboravljali brdo stvari i opreme. Dakle, rekao bih da je to nešto puno dublje i zagonetnije, nešto sa onu stranu naše kognitivne sposobnosti. Nešto za sociologe, antropologe ili jednostavno psihijatre i psihologe.

Eto, tako sam ja zaboravio neugledno, crno-sivo, usukano, šezdeset metarsko alpinističko uže.


created by: zeljeznicar @ 2010-10-17 15:26:01