Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Penjači idu na Oštrc, Braslovlje pod Oštrcom
foto: Neven Petrović, uvijek kada idu gore.

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
LJAŠ 2017 - Izvještaj s Kleka
LJAŠ 2017 - Izvještaj iz Paklenice
Ljetna Alpinistička Škola (LJAŠ) - Izlet Okić i Ravna Gora
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Hohe Tauern

26.6.2003.   Karolina

Prvi dan sam gotovo kilometar i pol u visinu i tko zna koliko u
dijagonali odnijela od Hinterbichla do Defreggerhausa ruksak koji nisam
izvagala. Mozda ga nakon toga ne bih mogla nositi. Samo sam tekucine
imala pet litara jer dom na visini preko 2900 m nije radio, a dehidrira
se brzo. Otvorena je bila zimska soba do koje sam dosla u deset sati
navecer, nestajali su posljednji ostaci sunceve svjetlosti. Iz
Hinterbichla sam krenula nesto prije pet sati poslijepodne stigavsi taj
dan vlakom iz Zagreba do Lienza, a nakon toga, zbog kasnog polaska prvog
sljedeceg autobusa prema ovom malom turistickom mjestascu pod
Venedigerom, stopom u dva navrata, do Matrei-a, a nakon toga jos
petnaestak kilometara Virgentalom do polazista. Otprilike dva sata mi je
trebalo do Johannishuttea po makadamskoj cesti Dorfertalom uz Dorferbach
kojom inace vozi i turisticki taxi. Visinska razlika je osamstotinjak
metara. Odande me je cekalo jos otprilike toliko i prvih petsto je
proslo u lakoj setnjici po grebenu, cestim prelascima Zetallunitzbachovih
brojnih pritoka i osluskivanju zvucne igre vjetra i otapanja ledenjaka.
Temperatura je vec kod Johannishuttea bila deset stupnjeva celzijusovih
i kako sam dobivala na visini tako se ista snizavala, dodatno uz pomoc
vjetra. Zadnjih tristotinjak metara, za vrijeme kojih mi je odrediste
neprestano bilo vidljivo, prosla sam cesto se odmarajuci, lijena
izvaditi hranu iz ruksaka, a i rukavice su ostale spremljene. Posljedice
sam osjetila u manjku energije te u neosjetljivim prstima dok sam u
predsobi na nekakvom starom panju rezala kruh i sir i pokusavala
nadoknaditi iscrpljeno. Bila sam prefina u zelji da ne ometam usnule ili
samo lezece ljude u sobi za koju sam brzim preletom ceone svjetiljke
ustanovila da je u prilicno losem stanju, kasnije sam cula da je takva
vec trideset godina. Kad sam se najela i ponovno usla unutra vidjela sam
da netko lezi na prljavom i hladnom podu, a pogled na lezista pokazao je
da bi u slucaju malo dobre volje - bilo mjesta i za nas dvoje. Kako je
bilo komesanja prilikom mog ulaska, pitala sam da li je to moguce, no
kako su se svi pravili gljive i sutjeli, skupila sam raspolozive
stolice, rasirila si vrecu i nakon kratkog vremena prilagodbe na ove
uvjete - zaspala. Jos u dubokoj noci, negdje oko tri pola cetiri
probudilo me spremanje dvojice likova od kojih mi jedan velikodusno
pokaze na sada vec slobodni dio mekane spuzve. Zadovoljna sto cu se
napokon moci ispruziti dograbim se ovog luksuza i utonem u jos jednu
etapu regenerirajuceg sna.
I pustila sam ga da traje. Vecina se vec bila ustala i neodlucno lutala
oko doma pogledavajuci u smjeru Inneres Mullwitzkeesa (Reinerkees),
ledenjaka nad domom koji je od visine otprilike 3400 m bio u oblaku.
Vjetar koji je vec jucer puhao nastavio se i ujutro, i iako oslabljene
moci, ljudima se jednostavno nije dalo otputiti u te uvjete. Ja sam se
jos jedamput obilato najela, kvalitetno se nahranivsi dvjema vrstama
ugljikohidrata, za prvu i drugu ruku potrosnje, a i mastima za backup.
Preostali ljudi u sobi su me cudno gledali, niti jednog od njih nisam
vidjela da doruckuje, ako izuzmem ispijanje schnapsa. Prije sedam sam
spremljena i ja bila vani.
Ona dvojica koji su rano ujutro otisli taman su se vracali i ja sva
presretna ispitam jednog od njih sve sto me je interesiralo. U principu
sam imala srece. Prvo, prosli su ledenjakom i ostavili svjeze tragove.
Dakle: provjerili su stazu i pukotine. Ako su bez posljedica prosli oni,
velike su mi mogucnosti da prodjem i ja. To sto je bilo oblacno i bez
sunca bila je dodatna pogodnost: mogla sam racunati na to da se stanje
staze odnosno kvaliteta snijega nece bitno mijenjati. Dakle, dodatan
faktor sigurnosti. I posljednje, zahvaljujuci tragovima nisam morala
pretjerano misliti na orijentaciju. Pogotovo se to dobrodoslim pokazuje
kad se covjek nadje okruzen vodenom parom kroz koju vidi najvise
petnaestak metara oko sebe.
I tako krenuh polako najprije posljednjim stjenovitim dijelom nad domom,
a nakon toga prijedjoh u snijeg koji je odatle trajao sve do silaska do
Neue Prager hutte-a kasnije poslijepodne istoga dana. Kvaliteta mu je
prilikom uspona bila dobra, stope su u vecem dijelu bile plitke a dublje
samo u dijelovima koji su se nalazili u blizini pukotina. Nakon sto sam
prosla prvu zaustavila sam se popuniti rezerve goriva i propustila
ispred sebe taman pristizucu grupu od cetiri covjeka u navezu kao
dodatnu kontrolu staze. Ako vec ista treba popustiti ipak je bolje da to
bude pod nekim od njih, odnosno sa minimalnim posljedicama.
Ledenjakom se od doma u prvom dijelu giba u smjeru sjevera, blagog
sjeverozapada, a nakon sto se dosegne sedlo Rainertorl izmedju
Rainerhorna i Hohes Aderla dospijeva se na tocku odakle se ulijevo (NW)
i prema gore ide na vrh Venedigera, a udesno (NE) prema Neue Prager
hutte. Tu ledenjak postaje strmiji i ta strmost traje sljedecih
dvjestotinjak metara visinske razlike nakon cega izlazi na u pocetku
sirok, a zatim sve uzi greben koji zavrsava u blizini kriza na visini
3666 m po jednim do 3674 m po drugim izvorima. Sto se vremenskih uvjeta
tice, kako sam vec napisala, u oblake sam usla na visini 3400 m i
uglavnom su se zadrzali cijelo vrijeme preostalog uspona, povremeno se
razilazivsi u pojedinim smjerovima, omogucavajuci preciznije
odredjivanje trenutnog polozaja. Osim toga su se u par navrata razisli i
dok sam bila na vrhu, a i prilikom odlaska sa njega i prelaska uskog
grebena otvorila se slika na sjevernu - sjevernoistocnu stranu, u dubinu
i daljinu. Bilo je i vjetra.
Par minuta pod vrhom na mjestu gdje se odvaja put prema Neue Prager
hutte susrela sam se sa Alenom i Danijelom i bez obzira sto nisam bila
sama na gori nego je ondje bilo vise sto turistickih naveza sa
bergfurerima na celu (mrzili su me!), sto onih drugih, obradovala sam im
se kao posljednjim ljudima. Objavim im malu udaljenost vrha, Alen mi
ukratko izlozi stanje puta, dogovorimo se da ih pricekam nize i
rastanemo se. Silaz.
Pazljivo se drzeci tragova u magli spustila sam se negdje do visine
Venedigerschartea. Oblacnost se ovdje vec opet bila razisla tako da je
prema jugu pogled nesmetano plovio prema Lasorlinggruppe, odnosno na
istok u smjeru Granatspitzgruppe i Glocknergruppe ciji su vrhovi ostali
u oblacima. U blizini se bijelio vrsni dio Schlatenkeesa nad cijom se
juznom stranom izdizu Rainerhorn, Shwarz Wand, Hohes Zaun i nesto
istocnije Kristalwand. Pod ledenjakom se, takodjer prema istoku,
nevidljivo oku, ali naslutljivo, duboko, u suncu kupala dolina
Gschlossbacha. Uzivajuci u fantasticnoj igri svjetlosti koja se
probijala kroz vjetrom nosene koprenaste oblake i odsijavala u bijelim
padinama pricekala sam ondje Danijelu i Alena, nakon cega smo se zajedno
uputili prema Neue Prager hutte kamo su oni bili pristigli dan ranije i
odakle su ujutro bili krenuli. Snimajuci, suteci, ususkani u vlastite
misli i cavrljajuci, hodajuci i klizuci se prodjemo zajedno nekoliko
osjetljivijih mjesta meni olaksanih njihovom prisutnoscu i uzetom kojim
su bili navezani. Cepin je mogao ostati privezan na ruksaku.
U domu je bila otvorena samo zimska soba, puno bolje opremljena nego ona
u Defreggerhaus. Uopce se ne da usporedjivati. Ondje smo si zauzeli
mjesta, dobro se najeli i - pozaspali. Danijela i Alen su se probudili
ranije i promatrali letove helikoptera koji je donosio sve potrebno za
otvorenje doma koje se pripremalo za sutradan, a ja sam se izvukla iz
vrece taman da vidim zadnji polet. Dogovorili smo se ujutro zajedno
spustiti do Matreier Tauernhausa gdje se nalazio njihov auto. Oni su
nakon toga namjeravali natrag u Zagreb te su mi ponudili mogucnost da
idem sa njima, no ja u tom trenutku jos nisam imala nikakvih konkretnih
planova, a to je neodredjeno stanje potrajalo do jutra kada smo se
probudili u blistav dan. Glockner nam je pokazao svoje zapadno lice i mi
se, doruckovavsi dobro, obilato i bogato, uputimo dolje. Putem smo
prijecili nekoliko kratkih snjezista, prosli pored stada ovaca i
zatvorene Alte Prager hutte te se spustili do Gschlossbacha centralnog
potoka doline u koji se ulijeva doslovce bezbrojna kolicina manjih
bachova, padajuci sa razlicitih visina, sakupljajuci razlicite kolicine
vode, razlicitih skokova i razorne moci. Cijeli taj silaz pogled mi je
neprestano letio prema Schlatenkeesu. Ovaj ledenjak na istocnim padinama
Venedigera doista izgleda impresivno, uzorak na ogromnim sivim ledenim
dijelovima ispresijecanim pukotinama u srednjem i donjem dijelu je
fantasticno bogat i lako mi se bilo diviti onako iz daljine.
U Matreier Tauernhausu smo nesto pojeli (ja - strudl) i popili pice, a
nakon toga se lagano otputili prema Matreiu, pa Hubenu, gdje smo sa
glavne ceste skrenuli prema Kalsu, a ondje na cestu prema Lucknerhausu
gdje je glavno polaziste za juzni pristup Glockneru. Zahvalna sam mom
zagrebackom dvojcu do neba sto su me dovezli dovde i tako mi u
potpunosti otklonili ocekivanu muku oko trazenja javnog ili bilo kojeg
drugog prijevoza. Rastanemo se i ja nakon kratkog spremanja, krenem
prema Lucknerhutteu, odnosno Studlhutteu. Odande je vise pristupa vrhu
Glocknera, od toga jedan preko Kodnitzkeesa i Adlersruhea te Malog
Glocknera, a drugi preko Teishnitzkeesa i Studlgrata. Ima ih jos, no
prezahtjevni su.
Moj okvirni plan je imao prvu varijantu i za prilaz i za silaz, no, kad
sam se jednom nasla pod Glocknerom sve mi je upornije u misli prodirao
pristup po Studlgratu. Nakon razgovora sa likom koji se taj dan uspeo
tim smjerom uvalila sam se u vrecu i neko vrijeme vagala sto da ucinim.
Zazeljela sam se stijene, znala sam koja joj je ocjena i ujutro nakon
cijele noci relativno plitkog sna te slabog dorucka krenem prema Schereu
gdje se ulazi na Teischnitzkees. Ovaj put ruksak je, zahvaljujuci
cinjenici da se u domu u ormaricima sa lokotom mogu ostaviti sve za
zavrsni dio uspona nepotrebne stvari, bio fantasticno lagan. (I inace
ovaj dom je jako dobro uredjen, sa velikom blagovaonicom, urednim i
postranim skupnim lezistima, uokvirenim tematskim plakatima na zidovima
i drugim dekoracijama te ni manje ni vise nego - umjetnom stijenom
visokom otprilike tri i pol-cetiri metra i sirokom cetiri-pet! Naravno
da sam ju bila isprobala. Odlicna stvar za istezanje poslije napornoga
dana i nosenja.) Posla sa orijentacijom nisam imala. Skupina koje su
isle prema Studlgratu bilo je dosta, tragova isto tako, a snijeg je od
niskih temperatura bio skoren i nosio je ljudsku tezinu. Njime sam se
bez problema kretala i bez dereza. Na mjestu gdje se zavrsava Luisengrat
i zapocinje Studlgrat ledenjak postaje strmiji, no ubrzo se sa desne
strane grebena ulazi u smjer. E, sad, sta da vam kazem?... Smjer pocinje
na visini nesto manjoj od 3300 m i zavrsava na vrhu Glocknera, na 3798
m, dakle visinska razlika iznosi 500 m, smjer je duzi, koliko? ne znam.
Vecinom se krece lijevom stranom grebena, no u nekoliko navrata izbija na
ostricu, prelazi i drzi se desne strane. Opca ocjena je trojka, a, po
meni, ima tu i necega sto bi islo prema plus3, ako ne i minus4. Najteza
mjesta su osigurana debelim sajlama, duzim klinovima, a za naveze ima i
dosta prstenova. Oni su korisni i u trenucima kad niste sigurni kamo
smjer vodi dalje, no ja ih se nisam slijepo drzala jer sam u nekoliko
navrata ustanovila da vode preko dijelova tezih no sto su bile moje
varijante. Imam teoriju o tome, a tice se bergfurerstva (mrzili su me!
ali ne svi), no necu sada ovdje raspredati o tome. Uglavnom, u pitanju
je laganije penjanje u donjem dijelu koje postaje sve zahtjevnije prema
vrhu. Najzahtjevnije i najeksponiranije dijelove sam popela sa skinutim
rukavicama, sigurnosti radi, a teskoce mi nisu priustili toliko ovi tezi
detalji nego skliske blatne dionice sa ostacima snijega nakon njih. No,
i to je bilo savladivo. Jedan blago previsni detalj je osiguran sa
debelim uzetom na kojem su tri cvora te sa dva klina i jednim vijkom
koji je ostao ne znam od cega. Tu je potrebno nesto snage u rukama.
Ploce o kojima se toliko prica i na kojima su ringovi imaju sa lijeve
strane kao nekakav prag i tanku tanku pukotinu u koju se da uvuci prste.
Neki su se ljudi prije mene verali po tim plocama i potrosili dosta
vremena da bi ih prosli, ja sam iskoristila ovu pukotinu tako da te
ploce uopce nisam osjetila. Osim toga ova varijanta mi je osigurala
manju eksponiranost i time, naravno, drugaciji osjecaj.
I inace dobar dio ovog smjera krasi velika eksponiranost, osim toga na
dijelovima Studlgrata, sto je zacudno do bola, krecete se po nekakvim
ogromnim gromadama kamenja za koje me u jednom trenutku preletjela
pomisao da eto tako nehajno leze tamo na grebenu i mogu se odvaliti
svaki cas. Poput komada u tamnosivo obojanoga stiropora, za koji je
dovoljan malo jaci vjetar da ih digne i ponese kroz zrak.. To se,
naravno, nije dogodilo.
Kako nisam bila navezana penjala sam brze od naveza i sustizala ih. U
principu sam bila spremna cekati no nakon sto me je jedan pitao zelim li
naprijed i kasnije sam bez sustezanja prakticirala obilaske. Ipak mi je
trebalo otprilike pet sati za prilaz po ledenjaku i sam smjer.
I tako. Penjala sam ugodno, dobro, sigurno. Bila sam oprezna.
Vrijeme je bilo fantasticno jasno! Uz vjetar. Vidjelo se, ajoj sto se
vidjelo! Sirina koja se nudila sa vrha mamila je, sunce grijalo. Nije mi
se bas islo dolje, no nakon nekog vremena ipak se valjalo uputiti prema
sedlu pa na Mali Glockner. Guzve nije bilo, nisam cekala, vrijeme oko
pola dvanaest. Otpenjavanje po grebenu je proteklo dobro, ocjena je
dvojkica. Opremljeno je zeljeznim stapovima za eventualno osiguravanje.
Jedan blago viseci detalj desetak metara nad ulazom u Kleinglocknerkees
mi je ipak uzeo nesto vremena prije nego li sam ga procitala, odnosno
otkrila mjesta gdje mogu zavuci prste kako bih si osigurala uporista, a
nakon toga je uslijedila pocetna strmina silaza po ledenjaku prema
zatvorenom Erzherzog-Johanns-Hutteu. Otpenjavala sam ga i to je bilo, da
prostite, zahebano. Razmocena ledena povrsina presvucena razmocenim
snijegom koji razmoceno jedva ceka da mi nestane pod derezama. Cepin je
i ovaj puta odradio svoj zadatak besprijekorno, i ovaj puta se pokazao
najboljim i nezamjenjivim prijateljem. Od doma sam se po stijenama
spustila do Kodnitzkeesa koji je u gornjem dijelu nesto strmiji. Bilo je
zabavno, glisirala sam na straznjici po nekakvoj vec oblikovanoj bob
stazici i isla brzo i sigurno. Kad je trebalo, usporavala sam palicama.
I tako. Spustila sam se do Studlhuttea, ondje spremila ruksak i uputila
prema Lucknerhausu. Busa, opet, nije bilo pa sam ustopirala ljude koji
su isto bili gore i ponudili mi da se na spomenutoj strmini
KleinGlocknerkeesa navezem na njihovo uze, sto sam ja bila odbila i to
se pokazalo kao dobra odluka jer su najprije jedan pa onda drugi bili
pali. Oni su me odvezli do Hubena, a od Hubena sam ustopirala do
Spittala gdje sam onda lovila vlak prema Zg. (javni prijevoz nije bas
sjajan u Austriji neradnim danima).
Eto me, ziva, zdrava, crna.
Vrlo zadovoljna

Karolina

Sve Vas lijepo pozdravljam i svi ste mi super i jedva cekam da vas vidim
i podijelim sa Vama srecu sigurnoga gibanja po ravnom terenu.
Ili barem pregledavanje dijaca.




created by: orsat @ 2003-10-23 12:50:59 / updated by: orsat @ 2004-03-23 11:31:42