na slici: Trpimir Jakovina
gdje: Torre Lusy, Cinque Torri (Italija)
foto: Siniša Alavanja, 07/2006

6.5.2003.   Karolina

Ma meni ne bi trebalo tri sata da sve napisem nego tri dana, pa ni necu
:-)

Ali ipak ukratko: za produzeni sam vikend brzinski sa Klackom, Zrinkom i
Duksijem obisla stijene Hrvatske u malom, citaj Vranjsku Dragu (gdje su
nam se pridruzili Robert i Ida), Tocila, Dabrove i Paklenicu. Popela
nekoliko smjerova, nekoliko, stjecajem okolnosti, nisam. Prvi dan sam se
u stvari upoznavala sa stijenom, prosla Istocni u Camiccijevom tornju,
dojmovi za pocetak dobri. Iako sam bila umorna, odlucila sam uci u jos
jedan smjer kompliciranog imena sa precnicom koja mi je bila prilicno
naporna. Detalji, eventualno, sutra. Spavali u pecinici pod tornjem.
U Tocilima usli u La cicale (dva detalja u dvije kratke precnice) u pet
sati, u sedam i deset Klacko iz susjednog smjera dobaci upozorenje da
smo prespori, i neka absajlamo, mi na drugom standu, od treceg cuga
nista. U Jablancu dom nije radio, pa smo sjeli popiti pice u kafic koji
se nalazi u nekakvom zlijebu izmedju kuca kroz koji se vukla nekakva
hladna vjetrusina, a polartec koji bi kao trebao stititi uopce nije bio
efikasan. Naravno da smo ubrzo odande odlucili otici prema Tocilima gdje
je bilo toplije i gdje smo zaspali na parkiralistu pored ceste za Alan.
Prije toga se sjedilo na rubu ceste i pilo vino sa colom. Odande mi je
ostala Robertova duhovita prica o sceni iz Titanika u kojoj dva Engleza
kojima je voda do grla poslovicno hladnokrvno sjede na lezaljkama i
nastavljaju razgovor kao da se nista ne zbiva. Umorna, ubrzo sam se
uvalila u vrecu.
Jos dva dana:
Ujutro smo se uputili prema Dabrovima. Ondje smo sreli jos dva Marka,
Vukovica i Martinovica, razmilili se penjati. Klacko, Robert, Duksi i ja
Bibl und Bubl. Ovaj sam smjer popela opusteno uzivajuci u dabarskoj
stijeni kao da je komad cokolade.
U nedjelju u Paklenici Duksi i ja penjali Saleski u Stupu Anica kuka
(Duksijev izbor smjera ), sa dvije precnice, u drugom i trecem cugu.
Sreli mnostvo ljudi, Slovenaca, Ceha, Nijemaca. Nisam sigurna, ali cini
mi se da je jedan od ove dvojice bio lik koji je vecer prije imao
predavanje, zaboravila sam mu ime. On nam je svojim absajlom nastojao
onemoguciti daljnje penjanje (morala sam cekati da se oni spuste jerbo
absajl prelazi preko sedam osam metara duge precnice).
E, da, u Paklenici smo u subotu sreli Pericinu skupinu. Ako se dobro
sjecam, a vec sam bila napola spavala, sa njima smo popili i pice kod
Dinka. Martina i jos jedna djevojka kojoj ne znam ime su jele cevape i
luk. Glavne zvijezde su, naravno, bili Perica i Nele. Naravno, ogovaralo
se, Igora poslodavca, mada ne bih bas rekla da se to moze nazvati
ogovaranjem jerbo su ga, sto se penjanja tice, hvalili.
U Paklenici je bila guzvetina, kao i obicno, i bilo je tu ljudi svih
profila, padali su komentari da ih ima puno takvih koji tamo ne spadaju.
No, ja o tome ne znam nista, mozda ce netko tko je bio duze tamo imati
sta reci na tu temu..
Pozdrav!
Karolina

P.S. S obzirom da mi je ovo prvo pravo penjanje nakon skole zavrsene u
jesen 2001, velika zahvala Klacku i Zrinki koji su svojim spontanim
planiranjem ture na vrlo zanimljiv nacin obiljezili moj penjacki
revival.
i broj dva: sve smjerove je kao prvi penjao Duksi, ja sam samo pratila.