 |
2008.
IZVJEŠĆE O RADU ODSJEKA U 2008. GODINI
 Poučeni lošim iskustvom prethodne sezone, ovu smo zimu maltene dočekali u zasjedi i donekle upenjani ušli u 2008-u. Ponudila nam je nešto lošeg leda u Sloveniji i nešto više malo boljeg u Austriji. Ni jednom ni drugom nismo gledali u zube, već smo bez milosti navalili svim raspoloživim snagama. A ove su godine snage pojačane prinovom iz prethodnih par generacija pripravnika, pa se javila i češća potreba da iskusniji članovi barem u početku povedu one neiskusnije za ruku. Svakako treba naglasiti da iskusniji ne samo što nisu zakazali, nego su po tom pitanju zaista dali sve od sebe. Uvjerljivo najpopularnija lokacija za prva ledna iskustva bio je Maltatal, gdje se penjalo sve od Strannerbacha do Superfeuchta, a za malo jači odušak i Gamseck i Kathedrale. Zabilježen je i jedan posjet slapovima kod Mallnitza. Najaktivniji u vođenju ljudi u zaleđene slapove bili su Krešimir Klasan, Danko Ferber, Orsat Kratofil, Marko  Vuković i Marko Dukši. Prvu priliku ugrabili smo i za formalniji vikend-tečaj koji smo jednim dijelom održali na umjetnom ledu Mlačce u Mojstrani, dok nas je u drugom dijelu toplo vrijeme s kišom ipak spriječilo da popnemo nešto i u pravim brdima. Tečaj je vodio Marko Dukši, a pohvalno je da se dosta instruktora nesebično stavilo na raspolaganje i pomoglo na ledu, a i kasnije – na tulumu. Drugi koji nisu mogli osobno doći, pomogli su pak posudbom vlastite opreme koje za ovakve prilike jasno da nikad nije previše. I tek da se spomene, ni ove godine nije izostao naš odaziv na tradicionalni međunarodni skup penjača leda u Francuskoj – Ice Climbing Ecrins. Od Željezničara tamo su bili Lana Đonlagić i Marko Dukši u društvu drugih poznatih – Dalibora Vlatkovića i raznolike ekipe iz drugih naših odsjeka i klubova. Penjalo se nešto trojki i četvorki, s tek ponekom peticom.
 Slovenija nije bila baš popularna zbog previsokih temperatura, a ni s grapama situacija nije bila ništa bolja. Sezonu leda zatvorili smo s Vikijevom svečom nad Jezerskim, a kao nešto ozbiljniju snježnu turu spomenimo Bosovu grapu s grebenom na vrh Brane – Iva Kaštela i kompanija. Standardno je bilo i turnoskijaške aktivnosti, koga drugog do Marka Vukovića (Tegoška gora, Tošc, Krn, Grintavec, Sleme). Ipak, kako to obično bude, oni ustrajniji uspjeli su razvući zimsku sezonu do duboko u proljeće, pa takve ispade bilježimo u slučaju dva prvenstvena grapoidna solo smjera u Čvrsnici – Krešimir Milas, Slovenke u Steni – Iva Kaštela i kompanija, te Kramarice u Storžiču – Iva Kaštela i Danko Ferber. Potonje dvije ture izvedene su početkom i čak sredinom svibnja! Tko broji, vidi da nam se Iva spominje na dosta hard core tura (spomenimo tu još neuspjeli Ankogel iz Maltatala, te tradicionalni neuspjeli i izgleda već ukleti Großglockner). A nije to ni bez veze, što je kasnije ljeti i pokazala.
Ostali hodačko-penjački snježni izleti odvijali su se standardno kroz zimu, proljeće, pa i ljeto, od kojih bih izdvojio zimski Triglav (Tomislav i Ivanka Jakopec) i Centralne Alpe, a po kojima su harali Tomo Šimek i Ivan Levar, te Lana Đonlagić. Kao dio priprema za Hrvatsku žensku ekspediciju na Everest 2009, Lana je tamo prošla tečaj ekspedicijske medicine i stekla međunarodni certifikat. Da spomenemo samo neke osvojene kote: Schwarzhorn (4322 m), Ludwigshöhe (4342 m), Piramide Vincent (4215 m), Zumsteinspitze (4563 m), Signalkuppe (4554 m), Dufourspitze (4634 m) i Liskamm (4527 m). Osim njih, i Krešimir Milas ubrao je što mu pripada – zadovoljio se s “jednim, ali vrijednim”, Mont Blancom.
Kroz zimu i proljeće nismo se bavili samo snijegom i ledom, već je penjanja bilo i u suhim stijenama. Atraktivna je opet bila Paklenica, no i neke s naše strane manje posjećivane lokacije poput Limskog kanala. Ostali ciljevi bili su razasuti svugdje, od obližnjeg Okića gdje su se čeličili svježi pripravnici generacije 2007, preko Kalnika, Dvigrada i Klamaruše, do Mišje peći i Ospa. Čak je i Klek u te hladne dane milozvučnom južnom stijenom prislužio svoj dio pažnje i to od Marka Dopuljića koji ga je s prijateljem sportskim penjačem pohodio nekoliko puta. Glavu su već početkom ožujka penjali u kratkim rukavima!
 Sezona suhe stijene nastavila se normalnijim tokom po svim uobičajenim penjalištima i većim stijenama koje svake godine, pa tako i ove, privuku brdo ljudi. Među te standardnije izlete, a po nečem ipak poseban, ubrajamo i jedan izlet na Klek. Bila je to masovka za svježe pripravnike generacije 2007. kojima je Klek na školi propao zbog lošeg vremena. Akcija “Dajmo im da penju” na inicijativu i u organizaciji Ane Bokulić okupila je desetak članova, iskusnih i neiskusnih, danju oko stijena, a noću oko roštilja – i u oba slučaja po visokim Klečkim normama. Kao i svake godine, morao je i ove biti bar jedan propali logor, ovaj put bio je to Riobianco. No inače bismo mogli reći da je ove godine bilo znatno više izleta na nekoj granici s manjim masovkama, onako po 2 puna auta. Nije baš autobus, no po našim mjerilima već odskače od uobičajenog. A bilo je i zvučnijih izleta svih vrsta, kao recimo u JZ stijenu Dinare – gdje su Krešimir Milas, Hrvoje Jenei (AOV) i Anton Bikić (AOZGM) vjerojatno kao prvo ponavljanje popeli smjer Dvojni “C”, zatim na Risnjak – gdje su penjali Gordan Budić i, pazite sad, mali Jakov, na Ojstricu – gdje su Orsat Kratofil i Siniša Alavanja popeli Herletovo smer, Krešimir Klasan i Bojan Čobanić (AOV) Smer Ogrin-Omersa, a Marko Dropuljić i Dalibor Vlatković Smer Iva Reye, pa u Stenu – gdje su Gordan Budić i Ana Bokulić popeli Skalaško-Gorenjsko, a Marko Vuković i Marko Vučinić Dolgo Nemško, te na još neka mjesta poput Dolomita, Riofreda, Karnijskih Alpi, Furlanskih Dolomita, Großglocknera i Ortlera. S jedne strane bilo je lijepih sportskih uspjeha, npr. slobodnih ponavljanja dugih pakleničkih smjerova Infinito (7a+) u Anića kuku (Marko Martinović, partner Siniša Alavanja), te Johnny (7a+) u Stupu Debelog kuka (Marko Martinović i Siniša Alavanja), dok je s druge strane Iva Kaštela bila s Istarskom alpinističkom ekspedicijom u Andama i uz nemale muke u svoj penjački karton zaslužila upisati vrh Pisco (5760 m). Marko Martinović je pak posjetio Riglos u Španjolskoj i suočio se s prekrasnim smjerovima na tamošnjim poznatim konglomeratnim tornjevima.
 Početkom rujna došlo je vrijeme i za alpinističku školu AO Željezničar. Da, početkom rujna! Naime, odlučili smo ove godine pomaknuti školu mjesec dana ranije – zbog povoljnije prognoze, a i dodatne pogodnosti u vidu spajanja nekih blagdana. Osim toga, raniji završetak škole omogućuje svima da još prije zime nastavimo penjati u suhoj stijeni. Toliko o teoriji, a u praksi, pa i u praksi možemo reći da je ova odluka bila pogodak u sridu. Školu su vodili Orsat Kratofil i Marko Dukši, a na izletima je odaziv ostalih instruktora bio za svaku pohvalu, s najvećim angažmanom Ane Bokulić, te Tomislava i Ivanke Jakopec, dok je Marko Vuković skoro svaki četvrtak vodio vježbe na Tunelu. Škola je bila intenzivnija nego dosadašnje, s jednim izletom i u Alpe, a najžešći je bio petodnevni logor na moru koji je predložio i vodio Krešimir Klasan. Penjali smo na Radetinoj gredi i u Paklenici, a instruktora je na toj penjačkoj fiesti bilo dovoljno čak i za lagodnije biranje smjerova. Tako su tečajci, kako tko, već na školi penjali smjerove od standardnih najlakših, pa do onih vrlo teških čak i u Anića kuku, recimo smjerove Capitan Pelinkovac, Brahm i Kamasutru. Time su i najbolji polaznici zadovoljili svoje poveće apetite za penjanjem i, što je još važnije, suočili se s konkretnim fizičkim izazovima kojih inače na cijeloj školi za njih ne bi ni bilo. Očekivanja su nam u skladu s velikim trudom uloženim u ovu generaciju i preliminarnim zapažanjima dosta velika, no dalje sve ovisi o svakom pojedincu. Nadamo se da shvaćaju koliko nam znače.
Zaslugom Tomislava Zlatića, na kraju smo škole opet dobili nove majice. Nije puno, ali čovjeka veseli! Na kraju škole imali smo i dodjelu posebnih priznanja. Prvo se dodjeljuje već niz godina, a radi se o priznanjima najperspektivnijem pripravniku i pripravnici prethodne generacije. Muški su ovaj put zakazali, a titule i svoj set klinova kao malu praktičnu nagradu ponijele su Romana Stipetić i Ivana Udiljak. Čestitamo! Za druge dvije zvučne titule pobrinuli su se netom proglašeni pripravnici i imenovali Danka Ferbera “naj instruktorom”, a Ivanku Jakopec “naj instruktoricom” škole 2008., također uz uručenje praktičnih nagrada. Čestitamo i njima!
Na jesen je nakon škole uobičajena penjačka aktivnost opet živnula. Svježi pripravnici rasuli su se po Terihaju, Okiću, Pokojcu, Kalniku, Paklenici, a penjali smo i u Kotečniku, Limskom kanalu, Rovinju, Dvigradu, Raspadalici i drugim penjalištima, sve zahvaljujući ovogodišnjem ranijem terminu škole. Čestitali smo malom Jakovu Budiću koji je s tatom Gordanom u ravnopravnom vodstvu popeo Bijelu rampu. A mala Iva Jakopec uz budni nadzor roditelja povela je i svoje prve tri dužine u Smjeru Josipa Debeljaka. Zbilja nemali uspjeh za oboje!
 I dok se sezona suhe stijene lagano bližila kraju, neki su sve češće sa sobom nosili ledne alatke, makar za trening, za ozbiljno, ili tek za svaki slučaj. Zanimljivo je i to da su se za tulanje zainteresirali i svježi pripravnici, te se odmah bacili na posao. Tako smo počeli s penjanjem na Sljemenskom tunelu, zatim na novom tulalištu Kukača kod Ogulina i tulerskom sektoru na Kalniku, da bismo svoje apetite prenijeli na duge smjerove u pravim zimskim uvjetima i to na Risnjaku – gdje su Marko Dukši, Marko Vuković i Ana Bokulić popeli Smjer divokozinim tragom, te na Kleku – gdje su Danko Ferber i Vlatko Paulić popeli Gitaru, a Marko Martinović i Nikola Šoić (AOV) HPD-Cepinaški. I za kraj godine, novu sezonu leda otvorili su Orsat Kratofil, Danko Ferber, Iva Kaštela i Dalibor Vlatković nad Jezerskim, popevši Sinji slap, pogađate, u lošim uvjetima.
Tijekom godine pratimo i avanture naših bivših članova i stalnih simpatizera, da ih tako nazovemo. Dušan Buinac, podsjetimo se, nekad aktivan penjač i bivši pročelnik ovog odsjeka, pohodio je Pakistan. Slavica Robić penjala je u Walesu dok je bila na postdiplomskom studiju i magistrirala Environmental Change and Management na Oxfordu. Čestitke! A jedna tužna vijest potresla je naročito one članove odsjeka koji dobro pamte Vedrana Bubnja, nekad izvrsnog penjača i zaslužnog člana AO Željezničar. Počivao u miru.
A sad malo o popratnim, ne striktno penjačkim zbivanjima u Odsjeku. Još jedna akcija Društva naišla je na pozitivan odgovor naših članova, a ovaj se put radilo o Dragojlinom pohodu na Okiću u proljeće. Sudjelovali smo u organizaciji, u službi sigurnosne pratnje gostiju na tom strmom klinčanom putu. Također, sa zadovoljstvom smo se odazvali i pozivu Društva da održimo određena tematska predavanja na našoj općoj planinarskoj školi – prvoj nakon dugog perioda neaktivnosti u tom pogledu. Predavanja su održali Lana Đonlagić i Marko Dukši. Planinarska je škola od strane Društva vrlo uspješno odrađena, a već postoji i interes nekih polaznika za našu alpinističku školu. Nadalje, na ljeto je pod okriljem odsjeka održana jedna izvanredna alpinistička škola, posebno za članove HPD Japetić koji već neko vrijeme nastoje obnoviti vlastiti alpinistički odsjek. Cijelu školu za desetak polaznika odradili su Orsat Kratofil, te Ivanka i Tomislav Jakopec.
Tijekom godine imali smo i nekoliko atraktivnijih predavanja s projekcijom. O svom penjačkom posjetu Španjolskoj pričali su nam Velebitaši Jelena Dabić, braća Užarević i Nikola Šoić, Iva Kaštela ispričala nam je brojne zgode, a i nezgode iz Andi, a Boris Čujić je brojnoj i šarenoj publici predstavio uspone s nedavnog penjačkog pohoda u Maroko. Sva predavanja bila su dobro posjećena i pozdravljena velikim zasluženim pljeskom.
Web stranica AO Željezničar ostaje jedna i jedina, najaktualnija živuća alpinistička stranica u Hrvata. A što da izmišljamo, kad je tako. Veliku većinu sadržaja stvaraju svi članovi Odsjeka, dok par specijaliziranih rubrika i dalje održava nekolicina entuzijasta. Neven Petrović vješto gospodari zaista impresivnom povijesnom građom na stranicama Odsjeka, te i dalje istražuje i dopunjuje kolekciju novim materijalom. Krešimir Klasan odgovoran je za rubriku “smjerovi”, a Karolina Vranješ za rubriku “linkovi”. I jedna i druga plijene pažnju penjača ne samo iz Hrvatske već i šire. Od samog stvaranja brigu o tehničkoj strani i održavanju stranica i dalje vodi Marko Vuković.
Jedna škakljiva tema postala je s godinama sve aktualnija i počelo se naglas razmišljati o relokaciji Društva. Izvjesno je da u sadašnjem prostoru nećemo moći ostati još dugo, pa počinje potraga za adekvatnom novom lokacijom. Nadamo se da će možda i Grad uvidjeti potrebe jedne od najstarijih planinarskih udruga u Hrvatskoj i ponuditi neki drugi prostor dostojan Društva s 60-godišnjom tradicijom.
Zadržali smo dugogodišnje prijateljske odnose s drugim odsjecima, a intenzivniji kao i uvijek bili su s AO Velebit. Svake si godine uskočimo s kojim instruktorom na tečajevima i školama, kao i s posudbama opreme. Često penjemo zajedno, kojiput okupljeni i u većem broju. Nadamo se još aktivnijoj suradnji i u budućnosti, kao i intenziviranju odnosa s ostalim odsjecima.
Komisija za alpinizam HPS-a ove je godine doživjela korjenite promjene. Vedrana Simićević (RAK) izabrana je za novu pročelnicu Komisije i odmah se primila posla. Pridružili su joj se i drugi ljudi iz raznih odsjeka stvorivši okosnicu za daljnje podkomisije, a naš Orsat Kratofil preuzeo je onu za školovanje. Zasad su svi sastanci održani u Zagrebu, no vjerojatno će u budućnosti koji biti i na Vedraninom domaćem terenu. Uglavnom, nova pročelnica ima opću podršku svih nas i želimo joj uspješan mandat.
Sastanci Odsjeka održavani su kao i inače srijedama navečer izuzev tijekom ljetnih praznika i godišnjih odmora, te za trajanja alpinističke škole. Dok sastanaka službeno nije bilo, sastajali smo se neslužbeno, knjižnica je radila, kao i oružarstvo. Oružarstvo je vodila Ana Bokulić, knjižnicu Siniša Alavanja, a blagajnu Orsat Kratofil, o čemu više u zasebnim izvješćima. Pročelnik i zamjenik pročelnika: Marko Dukši i Orsat Kratofil. Ovo im je svima kraj mandata kad samo preostaje još jednom zahvaliti im na dobro odrađenom poslu!
 U 2008. godini imali smo 37 članova, a od kojih je, neslužbeno, većina bila penjački aktivna. Simpatizeri su neki stalni, a neki nam tek povremeno provire iz Odsjeka – kad zaborave na članarinu. Ove smo godine zaprimili čak 24 penjačka kartona, što je rekord od kad vodimo evidenciju! Jest da je većina pristigla skoro pred samu Skupštinu, no i to je dobar početak. Neki od tih kartona su kartoni svježih pripravnika koji nakon škole i nisu još penjali, no bar su ozbiljno shvatili svoj zadatak. I dalje žalimo za, prema opreznoj procjeni, preko stotinu neprijavljenih smjerova godišnje što čini znatan dio aktivnosti Odsjeka. Nitko ne poriče da je naprosto šteta ne imati točniju godišnju statistiku, no svejedno ne znamo što poduzeti jer koliko god rješenje bilo trivijalno, isključivo je u rukama onih koji za nj jednostavno ne mare. Tako iz predanih penjačkih kartona doznajemo da smo u 2008. godini imali 484 prijavljene ture, odnosno 622 računajući i smjerove polaznika na školi. Kao i prošle godine, najaktivniji članovi penjali su manje nego obično. No otkuda onda toliko velik broj smjerova? Pa ugodno je iznenađenje proizašlo iz povećane aktivnosti u “zaleđu”, čime je broj prijavljenih tura dosta homogeno raspoređen po članstvu. S jedne smo strane zadovoljni jer zamjetno više ljudi zaista i penje, s druge strane nedostaje nam aktivnost koju su još donedavno generirali oni najaktivniji članovi. Najaktivniji u 2008. bili su Krešimir Klasan s 42, Marko Dukši s 40 i Ana Bokulić s 39, a slijede ih Trpimir Jakovina s 36, Gordan Budić s 33, Ivanka Jakopec s 32, te Tomislav Jakopec i Siniša Alavanja svaki s po 30 prijavljenih tura.
Prijavili smo 9 prvenstvenih smjerova i to: California dreaming (stijena iznad Bribira) – Krešimir Klasan i Krešimir Milas, Zecupacu (Točila) – Krešimir Klasan i Bojan Čobanić, Mali medo (Točila) – Krešimir Klasan i Bojan Čobanić, Prvi (Čvrsnica) – Krešimir Milas, Drugi (Čvrsnica) – Krešimir Milas, Nosorogoid (stijena iznad Donje klade) – Krešimir Klasan i Domagoj Bojko (AOV), Noćni posao – ručni posao (Radetina greda) – Krešimir Milas i Gordan Budić, Veljezničar (Komornjak, iznad Omiša) – Ivana Udiljak i Kruno Užarević (AOV), te Nadrealistični (Hajdina hiža, Gorski kotar) – Vladimir Mesarić i Marijan Čepelak (AOV).
Za njihov doprinos radu Odsjeka i Društva u protekloj godini dana, predvidjeli smo neke članove za Priznanja Društva. Ove godine to su: Siniša Alavanja, Ana Bokulić, Marko Dukši, Lana Đonlagić, Danko Ferber, Ivanka Jakopec, Tomislav Jakopec, Iva Kaštela, Krešimir Klasan, Orsat Kratofil, Vladimir Mesarić, Marko Vuković i Tomislav Zlatić. Ove smo godine realizirali i odličan prošlogodišnji prijedlog Marka Vukovića o simboličnom nagrađivanju iskusnijih članova za vođenje neiskusnih pripravnika u njihov prvi alpski smjer, ili prvi zaleđeni slap i slično. Nagrade u vidu klina za svako takvo vođenje zaslužili su Siniša Alavanja, Ana Bokulić, Gordan Budić, Marko Dukši i Marko Vuković. To ne znači da je takva praksa u Odsjeku izolirana samo na njihov primjer, već jednostavno da ostali nažalost nisu predali svoje penjačke kartone. I najzad, najveće priznanje nesumnjivo su zaslužili Tomislav i Ivanka Jakopec koji su mada iz Samobora, već više od dvije godine među najangažiranijim članovima Odsjeka. Penjanje na stranu, uključeni su u sve aspekte rada Odsjeka, od detalja do alpinističkih škola, pa čak i za nekog tko živi u Zagrebu, svojom su predanošću postavili primjer svima nama. Na njihovom nesebičnom doprinosu zahvalili smo im prigodno posvećenim poklonom: knjigom Extreme Alpinism: Climbing Light, Fast, and High (Mark F. Twight), te knjigom Kiss or Kill: Confessions of a Serial Climber (Mark F. Twight).
Kao moj dojam o 2008. godini rekao bih prije svega da je bila mirna. To ne znači da nismo puno penjali, da se nismo puno družili, da nije bilo dogodovština koje bi nam se duboko urezale u pamćenje. Dapače, svega toga ne samo da nije falilo, nego je bilo i više no inače. Spašavali smo se iz na ovaj ili onaj način promašenih smjerova više nego ikad prije, ali i još češće rukovali za kraj onih besprijekorno odrađenih. A zabavljali se – pa vjerojatno i više nego nas pamćenje u takvim situacijama može poslužiti. Ipak, imam dojam mirne godine zbog kako ispada, realnih, ma koliko visokih očekivanja, a i zasigurno ne samo mojih. S obzirom na očekivanja, ništa nas nije baš posebno iznenadilo. Očekivano smo bolji nego prije godinu dana, pa penjemo teže, duže, zahtjevnije smjerove. Očekivano tražimo sve veće izazove, pa kad pretjeramo sve češće i bježimo iz njih. I tu je sagledan tek mali dio očekivanog napretka, i samo u penjačkom smislu, a čeka nas još dosta posla, svakog ponaosob, kao i cijelo društvo. Kao i prije godinu dana, očekivanja su opet visoka – i mislim da realna... Stoga sretno!
U Zagrebu, 04. 02. 2009.
pročelnik AO HPD “Željezničar”
Marko Dukši
Pogledajte podstranice:
Članstvo Odsjeka u 2008. godini
created by: duksi @ 2009-02-23 08:06:22 / updated by: duksi @ 2009-02-23 08:33:48
|
|
