Fotografski kutak: slike s penjanja.

Što: prelazak ledenjaka
Gdje: Ande, Peru
Foto: Tihomir Frangen, 2008.

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Naučite više

Ljetna alpinistička škola

Zimska alpinistička škola

Škola planinskog skijanja

Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Alpinističko skijanje

Alpinističko skijanje je skijanje kao i svako drugo s jednom razlikom: za njega je značajno da se odvija na strminama i eksponiranim padinama gdje svako proklizavanje ili pad predstavljaju realnu opasnost. Ono objedinjuje značajke zimskog alpinizma i turnog (planinskog) skijanja. Alpinistički skijaški spustevi idu po lakšim penjačkim smjerovima, strmim pobočjima, stijenama, grapama pa čak i zaleđenim slapovima. Gore se ide pješke a dolje na skijama ili snowboardu..

Ne postoji oštra granica između turnog i alpinističkog skijanja. U oba slučaja radi se o aktivnosti koja uključuje uspon na neki vrh i skijanje s njega. Zbog toga je i ljestvica po kojoj se ocjenjuje težina nekog spusta zajednička. Radi se o skali od I do VII, na kojoj skijaške ture zauzimaju donji dio skale tj. ocjene I, II i III. U literaturi često nalazimo i deskriptivne ocjene koje odgovaraju tim ocjenama: laka, zahtjevna i veoma zahtjevna tura. Oko ocjene III počinje pretapanje turnog skijanja u alpinističko a ljestvica dobija i međustupnjeve u vidu plusa i minusa. Tako su npr. Turski žleb u Kamniškim odnosno Jalovčev ozebnik u Julijskim alpama klasični primjeri spusteva na toj granici. Njihova ocjena varira od III- do III+ ovisno o uvjetima. Rimskim brojevima ocjenjujemo cjelokupnu zahtjevnost nekog spusta. Paralelno s ovom ljestvicom egzistira i skala kojom opisujemo detalje odnosno nagib smjera. Ona ide od S1 do S7 gdje S4 predstavlja strmine oko 45 stupnjeva a S7 skokove preko stijena na veoma strmim padinama. Koristeći ove dvije skale možemo precizno opisati težinu nekog spusta.

Ocjenjivanje detalja i strmine

S1 - putevi, ceste, položene padine
S2 - malo strmije padine
S3 - široke, otvorene strmine do 35°, ponekad i više
S4 - strmine do 45°, bez velike ispostavljenosti
S5 -
strmine između  45° i 50° u žlijebovima i grapama. Ako je ispostavljenost velika, vrijedi i za manje strme padine.
S6 -
strmine iznad 55°, pri velikoj ispostavljenosti do 50°
S7 -
skokovi preko stijena, ledenih dijelova i sl., na veoma strmim padinama

Ocjenjivanje ukupne težine

I - lako
II -
malo teže
III -
dosta teško
IV -
teško
V -
veoma teško
VI -
izuzetno teško
VII - ekstremno teško

Za ocjenu IV postoji i objektivna definicija: širok i neispostavljen žlijeb, s jednakomjernim nagibom od 45° i visinskom razlikom 400m.

Zar to nije freeride?
Krajem devedesetih desio se boom freeride-a. Moderna skijaška oprema olakšala je skijanje van staza i učinila ga dostupnim većem broju ljudi. Medijska popraćenost i reklame odigrale su značajnu ulogu u popularizaciji ove aktivnosti. Iz godine u godinu sve veći broj skijaša i boardera odlučuje se okušati u skijanju izvan staza a mnogi od njih upuštaju se u veoma zahtjevne spusteve. Postavlja se logično pitanje, zar nije freeride zapravo nasljednik alpinističkog skijanja? Teško je dati jednoznačni odgovor jer vještina i tehnika kojom raspolažu freerideri su definitivno poželjne i primjenjive u alpinizmu. Freeride baš kao i alpinizam njeguju estetiku linije spusta i stil kojim se netko spustio. Mnogo je dodirnih točaka. Ipak, čini mi se da postoji jedna bitna i nepremostiva razlika. U freerideu je fokus isključivo na spustu a alpinistički skijaš će svoje zavoje zaraditi usponom. Etika alpinističkog skijanja ne uključuje helikoptere, žičare i motorne saonice. Spust je zapravo samo pola ture. Druga polovina je uspon. Najbolji primjer toga je slovenski ekstremni skijaš Davo Karničar. Kada je 2000. godine postao prvi čovjek na svijetu koji je skijao s Mt. Everesta mnogima nije bilo jasno zašto je inzistirao na tome da sam nosi svoju skijašku opremu na vrh umjesto da je to prepustio Sherpama. Njegov odgovor je bio jednostavan: to ne bi bio isti doživljaj.

Tehnika
Bez pouzdane skijaške osnove, alpinističko skijanje je jednostavno previše opasno. Iako se tehnika skijanja na velikim strminama dosta razlikuje od onoga što primjenjujemo na skijaškim terenima, klasično skijaško iskustvo pridonosi tome da se čovjek osjeća sigurnije i lakše se prilagođava neočekivanim situacijama. Najsigurniji način skijanja je tzv. skok-okret. On se izvodi tako da uz strogo kontroliranu brzinu skijaš okreće skije niz padinu. Na strmijim padinama taj manevar je često minimalan jer bi dobili preveliko ubrzanje. S druge strane, što više okrenemo skije niz padinu, skok će biti lakše izvesti. Zato je bitno samopouzdanje jer to je kritični dio zavoja. Slijedi zabijanje štapa i okretanje skija u skoku. Nastojimo doskočiti što dalje od upadnice strmine i okrenuti skije uz padinu kako ne bi došlo do proklizavanja. Kod doskoka je bitno što prije uspostaviti ravnotežu a podjednako koristimo obje noge. Uvijek je najteži prvi zavoj pa se isplati povezati što više skokova, naravno uz kontrolu brzine.

Oprema
Alpinistički skijaš uvijek balansira između sigurnosti i komfora. Skije i pancerice za alpsko skijanje pružaju daleko najveću sigurnost kod spusta. Kontrola i stabilnost koju nudi ta oprema ne može se mjeriti s onom koju nudi oprema za turno skijanje. Međutim, tvrde pancerice i teške skije nikako nisu pogodne za uspon. Vječita je dilema koju opremu upotrijebiti a odluka najčešće ovisi o zahtjevnosti ture. Svi uistinu teški smjerovi proskijani su u alpskoj opremi ali s razvojem nove generacije opreme za turno skijanje i ta granica sve više nestaje. Trenutno se često u smjerovima sreću ljudi koji koriste nekakav hibridni set opreme koji uključuje najtvrđe moguće turne pancerice, turne vezove i all-round/freeride skije. Pored skijaške opreme, na turi je potrebno imati svu standardnu opremu potrebnu za zimsko penjanje, međutim pošto se uglavnom radi o lakšim usponima odabir opreme nije presudan kao kod spusta.

Ekstremni Hrvati
Paralelno s eksplozijom alpinističkog skijanja koja se desila u Europi sedamdesetih i osamdesetih godina, počeo je rasti interes za tu aktivnost  i u našim krajevima. Tako su članovi PDS Velebit 1972. godine skijali s Prenja (V. Kamenac) a 1979. izveden je i prvi spust na skijama kroz alpinistički smjer. Radi se o spustu kroz Cepinaški smjer na Kleku, doduše uz pomoć užeta. Najzvučniji je svakako podvig Branka Šeparovića koji je 1995. skijao s osamtisučnjaka Cho Oyu. Bilo je to ukupno deveto skijanje sa nekog osamtisučnjaka. Tu je i neizostavni Stipe Božić koji je na mnoge svoje uspone nosio skije. Općenito govoreći, Gorska služba spašavanja je vjerojatno najaktivnija po pitanju alpinističkog skijanja u Hrvatskoj. 1982. godine izvedena je skijaška ekspedicija u Himalaju, kada je proskijan Kang Guru. Iz mlađe generacije spašavatelja posebno se istiću Andrej Stroj i Bojan Ungar. Od članova AO HPD Željezničar, kroz povijest su najaktivniji Dado Mesarić, Berislav Mokos, Ranko Žnidarić i Gordan Budić, Marko Vuković.
Posebno su zanimljivi spustevi u lokalnim brdima. Iako Hrvatska nema previše lokacija za alpinističko skijanje, zabilježeni su spustevi u sjevernoj stijeni Velikog Kozjaka na Velebitu, te sjevernoj i južnoj stijeni Risnjaka.
Današnja generacija domaćih alpinističkih skijaša uglavnom skija srednje zahtjevne smjerove u slovenskim alpama. Najčešće su to kuloari Begunjščice, Vrtače, Viševnika, Mojstrovke, Stola ...

Hibridna djelatnost
Zbog svoje specifičnosti nije baš najjasnije kamo spada alpinističko skijanje. Da li je to alpinizam ili skijanje? Planinarenje? Turno skijanje? Zaljubljenicima u ovu aktivnost to nije toliko bitno, glavno da se skija. Međutim, ova neodređenost ima za posljedicu to da nije jasno tko bi se trebao brinuti o razvoju ove vrste skijanja. U svim domaćim alpinističkim odsjecima postoje ljudi koji se bave alpinističkim skijanjem, međutim niti jedan od njih nema specijalizirani odsjek ili sekciju. Komisije za alpinizam i Planinsko skijanje HPS-a ionako imaju previše posla u održavanju svojih primarnih djelatnosti da bi se posvetile razvoju alpinističkog skijanja. I tako, na kraju priče, alpinističko skijanje ostaje ostavljeno samo sebi. Nema sustavnog prijenosa iskustava, informacija, ideja. Sve se svodi na privatne kanale i poznanstva, iz godine u godinu. Zbog nedostatka informacija, relativno je teško početi. Kako bi djelomično stali tome na kraj, odlučili smo unutar knjižnice AO HPD Željezničar prikupljati sve materijale koji se bave turnim i alpinističkim skijanjem. Nadamo se da ćemo tako začeti nekakvu jezgru budućeg referentnog centra i olakšati pristup informacijama. Ovim putem pozivamo sve koji posjeduju bilo kakvu literaturu na temu turnog i alpinističkog skijanja da nam se jave i pomognu u prikupljanju relevatnih informacija.




created by: marko @ 2009-02-06 11:10:00 / updated by: marko @ 2009-02-09 09:11:17