Fotografski kutak: slike s penjanja.

Truno skijaš: Vanja Starčević
Gdje: Dolina triglavskih jezer, priječenje pobočja pod V. Zelnaricom
Foto: Rene Lisac, 02/2011

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
LJAŠ 2017 - Izvještaj s Kleka
LJAŠ 2017 - Izvještaj iz Paklenice
Ljetna Alpinistička Škola (LJAŠ) - Izlet Okić i Ravna Gora
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Da malo oživim stranicu...

27.2.2003.   Karolina

Da malo ozivim stranicu...

Evo price uz jucerasnje prikazivanje dia-pozitiva u drustvu, za one koji
su prisustvovali, a i za one koji nisu.
Barby, frendica iz Celja i ja dogovorile smo jos prije kraja prosle
godine da cemo prvi uspon u ovoj napraviti zajednickim snagama. Ona na
godisnjem, ja uzimam slobodno, muz joj radi, gdje ces idealnije prilike
da odlunjamo nekamo same. Izbor odredista sam velikodusno prepustila
njoj, a ona je na to izabrala Tursku goru u Kamniskim Alpama. Na ovo sam
bez pogovora pristala, jer sam ondje vec bila u uvjetima bez snijega,
nesto vise od godinu dana prije toga, sa zeljeznicarskom alpinistickom
skolom kada me se Turska dojmila jer zbog smjestaja u samom sredistu
gorja pruza fantastican pogled na gotovo sve istaknutije vrhove (odande
se ne vidi Dolgi Hrbet, kojeg skriva Skuta u svojim zapadnim skutima, te
Kocne koje od zaiteresiranih pogleda cuva najvisi u gorju - the tzar
Grintovec), a i dalje u sirinu. No da ne duljim pricu, prijeci cu na ono
bitno.
Sto se to, dakle, jucer dalo vidjeti u drustvu, a mislim da cete imati
priliku i na ovim stranicama cim uhvatim malo vremena i bacim se na
scanniranje.
Ujutro 03. sijecnja tekuce zime nas smo dvije iz Celja doputovale u
Logarsku dolinu i krenule sa parkiralista pod slapom Rinka prema
Frischaufovom Domu na Okreslju. U domu smo popile caj i uputile se
Okresljem prema Turskom zlijebu. Na mjestu gdje se put racva, Turski
zlijeb lijevo gore, Savinjsko sedlo ravno, stavile smo dereze i po
stepenicama koje su u diretissimi isprtili turni skijasi zapocele sa
usponom prema ulazu u zlijeb. Kako je to bio moj prvi zimski uspon,
Barby je kao nesto iskusnija isla kao prva, no negdje otprilike na ulazu
malo ju je stisnuo nedostatak kondicije pa mi je prepustila prvenstvenu
palicu, sto je meni znacilo puno manje nego njoj, no preuzela sam jer -
sto bih drugo? Na tom dijelu puta susrele smo tipa koji je sivozelen u
licu sa uganutom nogom isao prema domu. Bio je, naime, odsklizao sa
Turske gore sezdesetak metara prije nego li se uspio zaustaviti. On nas
je obavijestio da je put od Malih poda do vrha Turske ispresijecan
ledenim dionicama od kojih ga je jedna kostala pada. Stigavsi na
osuncani izlaz iz zlijeba susrele smo se sa cetveroclanom ekipicom iz
Ptuja i alpinistom iz Maribora, te se osvjezile sokom i cokoladama
izlazuci odjecu i lica toplim zrakama. Ondje je sve vrilo od dileme. Kod
mene je, doduse, nije bilo, dan je bio suncan, bez vjetra, mamila je
prekrasna vidljivost, tako da nisam vidjela razloga da ne pokusam stici
na vrh. No, Barbara je bila spremna odustati. Kako je to bio moj prvi
zimski uspon, te nisam imala iskustva do tada, naravno da sam ga htjela
prikupiti sto vise i naravno da me Barbara molila da ne idem sama.
Pogledavala sam prema vrhu, pa prema Barbari, pa prema alpinistu iz
Maribora, pa prema cetveroclanoj ekipici. U glavi mi je bila samo jedna
misao - ici gore. Nije mi se vec tada na onako lijepom danu dalo
razmisljati o silasku, kamoli ga izvoditi. A onda su se stvari pocele
odvijati, alpinist se ustao i promrsio: pa dejva, gremo...i otisao.
Minutu, dvije nakon njega i ja se ustadoh i rekoh Barby da bismo mogle
probati vidjeti do gdje mozemo stici. Kad nam prigusti, vratit cemo se
nazad. Okrenula sam se i krenula put vrha, ne dajuci joj priliku da
dvoumi. Racunala sam na njenu prilicnu ego nabrijanost koja joj ne bi
smjela dozvoliti da odbije takvu, relativno benignu, ponudu. Upalilo je
i ona krene za mnom. Tako prodjemo prvu, jednostavniju, pod ne narocito
velikim kutem nagnutu, ledenu dionicu i ja osjetim kako su odlicne
Cassinove dereze na mojim nogama, kako precizno ulaze u led i kako fino
cvrsto drze u njemu. Zamahivala sam cepinom i osjecala kako ledena
povrsina popusta pod udarcem, te kako cepin, kada savrseno udje u led,
pruza otpor kada ga izvlacim van. Je l' trebam opisivati koliko me je
veselila spoznaja koju sam napokon dobila nakon mjeseci u kojima sam se
kad bi mi pogled pao na cepin pitala kakva li cu se pokazati u rukovanju
njime? Na prvoj snjeznoj dionici smo se hodajuci malo odmorile, nakon
cega smo stigle do druge, nesto nagnutije, ledene gdje sam se vec malo
igrala sa opremom. Zabijala sam dereze te vrsnim dijelom te bocnim pa
promatrala koji misici su pod napetoscu, provjeravala kako dereze drze,
koliko se sigurno sa njima osjecam, koliko mi je potrebno oslanjati se
na cepin, s kojom ga silom s obzirom na odrzivost dereza u ledu trebam
zabijati kako ne bih trosila previse energije... Barbara me i nakon nje
priupita hocemo li nazad, no kako su snjezne dionice bile relativno
jednostavne, oba sam joj puta ponovila istu pricu - kada je vec tako
lagan dio mozemo jos to prijeci pa cemo vidjeti kakav je led u sljedecem
dijelu, ako je preopasan idemo nazad. Naravno, cim bih stigla do
sljedece ledene dionice, usla bih u nju bez cekanja tako da Barby nije
imala prave prilike za protest. U trecoj ledenoj dionici ja sam bila
zaljubljena - u Cassinove dereze. Campov hodacki cepin mi je bio cool,
no kako je treca dionica bila najmanje nagnuta od svih to sam ju presla,
sa cepinom u pripravnom stanju, oslanjajuci se samo na Cassina. To je
Barby istovremeno i zabrinjavalo i davalo joj poticaja da ide dalje, a
kad smo vec toliko bile presle, nije bilo smisla da ne idemo do kraja.
Turska gora je krasan zimski izazov i prije nego li nas je pustila na
greben koji vodi na njeno tjeme, pruzila nam je posljednju, cetvrtu,
ledenu dionicu, vrlo nagnutu, takvu da sam pomislila da bi mi jos jedan
cepin dobro dosao, no moglo se i bez njega. Usla sam u led, prisjetila
se ponovno slobodnopenjackog pravila o tri uporista i u relativno
ujednacenom tempu izasla na greben. Ondje sam se srela sa alpinistom iz
Maribora u silasku, po tragovima cijih smo dereza i cepina spoznavali
gdje vodi put na vrh, zahvalila mu se na tome, razmijenili smo par
recenica, pokazao mi je prugu koja je u padini ostala od pada onog lika,
'samo fajn zabijat cepin' upozorio me i otisao. Ja se okrenem prema
vrhu, pa pogledam prema Barbari, pa opet prema vrhu. Odnekud se pojavi
vjetar koji me pogura u ledja i ja napravim jos tih zadnjih nekoliko
metara po grebenu...
Pisem, vala, kao da je rijec o Mount Everestu, a ne o Turskoj gori...
No, s druge strane, ne valja goru potcjenjivati.
Pogotovo jer sa Turske puca onako lijep i sirok pogled koji sam i
pokusala docarati dia-pozitivima koje (ni)ste imali priliku vidjeti
sinoc u drustvu. Ne znam koliko sam imala uspjeha ili ne. Ja tu nisam
objektivna jer su dijaci moji, a gledala sam ih i ja po prvi puta pa su
me spopadali emotivni flashbackovi 8sto se dalo vidjti po duzini kojoj
sam drzala neke od njih). No, ipak, pale su dvije pohvale, od Zua i od
Klacka, oba su rekli kako su dijaci lijepi, a Klacko je pridodao poziv
za daljnje prikazivanje slicnih u drustvu, pa cu to onda shvatiti kao
odredjeni poticaj. Sto se ostatka ekipe, svima hvala na strpljivosti i
volji za gledanje, a narocito hvala onoj nekolicini sto je dobacivala
komentarcice sto su mi svojom duhovitoscu davali dodatnu zvucnu kulisu.
Ajte uzivajte, ja ovo samo da malo ozivim stranicu
 




created by: orsat @ 2003-10-21 19:44:29 / updated by: orsat @ 2003-10-31 11:10:08