 |
Mosor
23.2.2003. Karolina
Prosli ponedjeljak sam bila na Mosoru. Evo izvjestaja o turici, kome se da citati. Uputila sam se iz Zrnovnice, od zaseoka Amizici, sa otprilike 110 m nadmorske visine prema gore. Sat i cetrdeset pet minuta mi je trebalo do Sitna Gornjeg, sela na visini od sestotinjak metara, no udaljenog od Amizica po nedavno probivenoj makadamskoj cesti od Zrnovnice (a ima jeno cetri pet godin) vise kilometara, mjestani kazu osam no meni se to cini previse (eventualno od nesto udaljenije Zrnovnice). Alternativa ovom putu jest staza koja se na jednom mjestu odvaja i vodi prema Lugarnici. Ona se negdje na pocetku visoravni-poljane koju mjestani zovu Texas racva, lijevi odvojak vodi do navodno dva sata udaljene spomenute Lugarnice, a odande je navodno jos toliko do Doma Umberta Girommetija, jednostavnije do Doma, kako ga mjestani zovu. Desni odvojak nesto kracim putem vodi prema istom cilju. Njime sam se nakon avanture spustila do Zrnovnice. Uglavnom, od Sitna sam u nesto vise od sat vremena stigla do Doma, odakle sam se uputila prema Velikom Kabalu. Dom je na nadmorskoj nesto visoj od 850 m i tu je negdje zapocelo i sa snijegom. Stazu je, hvala nebesima, netko isprtio dan ranije tako da se time nisam mucila, te sam se uspjela popeti do vrha u vremenu kracem nego je predvidjeno za uvjete bez snijega. Barem prema smjerokazima. Izasavsi na sedalce na grebenu gdje se put racva, desno Kabal, lijevo Vickov stup, susrela sam se sa jakom strujom zraka, iliti burom, koja me je nakon toga pratila dobar dio puta, odnosno osim na Kabalu, gdje sam se zadrzala dvadesetak minuta jeduci, gledajuci i fotografirajuci koliko su mi neosjetljivi prsti dozvoljavali, jos i na grebenu, sve do Vickovoga Stupa, u kojem sam nasla utociste. Vrijeme je bilo vedro, sunce se razbacalo toplim zrakama, sto je meni predstavljalo veliko zadovoljstvo i srecu, s obzirom na jacinu bure koja me je nosala na otvorenim sedlima koja sam poput partizanke na brisanim prostorima pokrivenim neprijateljskim mitraljezima pretrcavala u niskom letu, upiruci se tu i tamo palicama o stijenu i led ne bih li kako tu silnu snagu sprijecila da me srusi ili, nedajBoze, obrusi u provaliju. Hajde da se sad vise ne hvalim kroz kakvo sam iskustvo prosla, trebalo mi je vise od sat vremena za tu dionicu, inace po smjerokazima savladivu u trideset minuta. I ovdje me je pratila dobra sreca koju mi je priredio isti lik (sudim prema upisnim knjigama) koji je dan ranije isprtio stazu i od Doma do Kabala, tako da sam u snjezinu propala svega nekoliko puta. U stupu sam nesto pojela, popila nesto tekucine izbjegavajuci ledene komadice sto su se stvarali u boci i, ne znajuci kamo put vodi dalje, da li po grebenu?, izasla ponovno na buru koja je zavijala oko stupa i skripala vratima, stavljajuci mi jos veci upitnik iznad glave. No, put odmah nakon stupa zavija prema dolini i ja se najednom nadjem u iznenadjujucoj tisini. Odahnem i klizeci po utabanoj ledeno snijeznoj stazi spustim se, opet u nesto vise od sat vremena, do Doma, te nakon kratkog odmora, u sat i pola po spomenutom putu do Zrnovnice, odnosno sa prvim zvijezdama do prvih kuca u Amizicima. Devet i pol sati mi je sveukupno trebalo za ovu akciju. Vidljivost bez obzira na sunce, vedro nebo i buru nije bila bog zna kako spektakularna i siroka, no zahvaljujuci tome more je odsijavalo nekakvu ruzicastu, napola marsovsku svjetlost sto je bio fin efekt i pasao mi je u momentima kad sam imala priliku dici pogled sa puta. Sve u svemu ocjena odlican pet. Bilo bi bolje da sam bila sa nekim u ekipi, no kako mi je prvenstveni povod putovanju na jug bio druge prirode, to sam se nasla ondje sama.
Pozdrav
Karolina
created by: orsat @ 2003-10-21 19:40:01 / updated by: orsat @ 2003-10-31 11:09:26
|
 |