greben Škrlatice
foto: Marko Dukši 01/2005

23.2.2003.   Karolina

Prosli ponedjeljak sam bila na Mosoru. Evo izvjestaja o turici, kome se
da citati.
Uputila sam se iz Zrnovnice, od zaseoka Amizici, sa otprilike 110 m
nadmorske visine prema gore. Sat i cetrdeset pet minuta mi je trebalo do
Sitna Gornjeg, sela na visini od sestotinjak metara, no udaljenog od
Amizica po nedavno probivenoj makadamskoj cesti od Zrnovnice (‘a ima
jeno cetri pet godin’) vise kilometara, mjestani kazu osam no meni se to
cini previse (eventualno od nesto udaljenije Zrnovnice). Alternativa
ovom putu jest staza koja se na jednom mjestu odvaja i vodi prema
Lugarnici. Ona se negdje na pocetku visoravni-poljane koju mjestani zovu
Texas racva, lijevi odvojak vodi do navodno dva sata udaljene spomenute
Lugarnice, a odande je navodno jos toliko do Doma Umberta Girommetija,
jednostavnije do Doma, kako ga mjestani zovu. Desni odvojak nesto kracim
putem vodi prema istom cilju. Njime sam se nakon avanture spustila do
Zrnovnice.
Uglavnom, od Sitna sam u nesto vise od sat vremena stigla do Doma,
odakle sam se uputila prema Velikom Kabalu. Dom je na nadmorskoj nesto
visoj od 850 m i tu je negdje zapocelo i sa snijegom. Stazu je, hvala
nebesima, netko isprtio dan ranije tako da se time nisam mucila, te sam
se uspjela popeti do vrha u vremenu kracem nego je predvidjeno za uvjete
bez snijega. Barem prema smjerokazima. Izasavsi na sedalce na grebenu
gdje se put racva, desno Kabal, lijevo Vickov stup, susrela sam se sa
jakom strujom zraka, iliti burom, koja me je nakon toga pratila dobar
dio puta, odnosno osim na Kabalu, gdje sam se zadrzala dvadesetak minuta
jeduci, gledajuci i fotografirajuci koliko su mi neosjetljivi prsti
dozvoljavali, jos i na grebenu, sve do Vickovoga Stupa, u kojem sam
nasla utociste. Vrijeme je bilo vedro, sunce se razbacalo toplim
zrakama, sto je meni predstavljalo veliko zadovoljstvo i srecu, s
obzirom na jacinu bure koja me je nosala na otvorenim sedlima koja sam
poput partizanke na brisanim prostorima pokrivenim neprijateljskim
mitraljezima pretrcavala u niskom letu, upiruci se tu i tamo palicama o
stijenu i led ne bih li kako tu silnu snagu sprijecila da me srusi ili,
nedajBoze, obrusi u provaliju. Hajde da se sad vise ne hvalim kroz kakvo
sam iskustvo prosla, trebalo mi je vise od sat vremena za tu dionicu,
inace po smjerokazima savladivu u trideset minuta. I ovdje me je pratila
dobra sreca koju mi je priredio isti lik (sudim prema upisnim knjigama)
koji je dan ranije isprtio stazu i od Doma do Kabala, tako da sam u
snjezinu propala svega nekoliko puta.
U stupu sam nesto pojela, popila nesto tekucine izbjegavajuci ledene
komadice sto su se stvarali u boci i, ne znajuci kamo put vodi dalje, da
li po grebenu?, izasla ponovno na buru koja je zavijala oko stupa i
skripala vratima, stavljajuci mi jos veci upitnik iznad glave. No, put
odmah nakon stupa zavija prema dolini i ja se najednom nadjem u
iznenadjujucoj tisini. Odahnem i klizeci po utabanoj ledeno snijeznoj
stazi spustim se, opet u nesto vise od sat vremena, do Doma, te nakon
kratkog odmora, u sat i pola po spomenutom putu do Zrnovnice, odnosno sa
prvim zvijezdama do prvih kuca u Amizicima. Devet i pol sati mi je
sveukupno trebalo za ovu akciju.
Vidljivost bez obzira na sunce, vedro nebo i buru nije bila bog zna kako
spektakularna i siroka, no zahvaljujuci tome more je odsijavalo nekakvu
ruzicastu, napola marsovsku svjetlost sto je bio fin efekt i pasao mi je
u momentima kad sam imala priliku dici pogled sa puta. Sve u svemu
ocjena odlican pet. Bilo bi bolje da sam bila sa nekim u ekipi, no kako
mi je prvenstveni povod putovanju na jug bio druge prirode, to sam se
nasla ondje sama.

Pozdrav

Karolina