Fotografski kutak: slike s penjanja.

penje: Karolina Vranješ
smjer: Hudičev steber, Prisojnik, V, 500m
foto: Tanja Grmovšek, 09/2003

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
"R od reuniona"
Paklenica 12.-13.4.
R od reuniona
Alpinistički četvrtak u Slovenskom domu: Andrej Štremfelj
Malo puno zakašnjeli mentorski izvještaj

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Penjačka oprema (6)

8<-------------------------------------------
Evo i posljednjeg nastavka o opremi. Više od toga nije u planu za objavu dok ne bude sve napisano i ilustrirano. A nadam se da će dotad i ovaj mali tejster nekome dobro doći.
8<-------------------------------------------

Ovo poglavlje rukopisa može se slobod
no koristiti isključivo kao nepromijenjena cjelina (zajedno s ovim napomenama), te kao takvo i umnažati i reproducirati na bilo koji način, a sve to isključivo u besplatnom obliku. Nije dozvoljeno ni jedan dio rukopisa naplatiti na bilo koji način, ni reproducirati u sklopu cjeline ili kolekcije koja i sama nije potpuno besplatna.

Marko Dukši

Klinovi

Klinovi nam služe zato da se pomoću njih osiguramo, bilo kao međuosiguranja, na osiguravalištima, za abseil.... Klinovi nisu jedine naprave koje tome služe, no jesu najstarije. Tek prvom upotrebom klina i karabinera (uz uže, naravno) osiguravanje je počelo poprimati današnji oblik i smisao. I dalje je to bilo daleko od sigurnosti koju danas uzimamo zdravo za gotovo, no negdje je trebalo početi.

Poznavanje klinova važno je ne samo onome tko ih postavlja, već i svima koji postavljene klinove koriste. A klinovi koje danas ukapčamo nisu svi najnovije proizvodnje, niti su u smjerovima od prekjučer; neki su i prvi primjerci svoje vrste. Ponekad u smjeru pronađemo klin star pedeset godina, možda izrađen od drveta i s tankom špagicom umjesto ušice... Takvi nas doživljaji obično podsjete na vještinu i hrabrost prvih penjača u smjerovima koji mnogim dobrim današnjim penjačima još uvijek predstavljaju priličan izazov. Povežu nas s poviješću smjera, ispune određenim strahopoštovanjem i nauče cijeniti doprinos “stare škole” alpinizma i nekadašnji stil penjanja. Pa pogledajmo s kakvim se sve klinovima danas susrećemo.

Klinovi za stijenu

Dijelimo ih na klinove koje postavljamo u prirodne pukotine u stijeni (nazovimo ih konvencionalnim klinovima) i klinove kojima moramo najprije u stijeni izbušiti rupu (ekspanzivni i lijepljeni klinovi).

Konvencionalni klinovi
U raznim vrstama stijena postoje pukotine raznih širina, dužina, dubina, oblika i orijentacija. Mnoge pukotine širine svega milimetar, pa do onih širokih skoro poput šake predstavljaju potencijalno dobro mjesto za postaviti klin. Shodno tome postoji i veliki izbor klinova također različitih debljina, širina, dužina, oblika i izrađenih od različitih materijala. Mada se i na njih primjenjuju određeni standardi (koga zanima više – UIAA‑122 i EN‑569), mnogi naši omiljeni klinovi nemaju nikakav certifikat, što ne znači nužno da su loši. Slab klin jednostavno ne bi izdržao beskrajna zabijanja i vađenja, što naši najdraži jeseničani, kroparji, vomlančki i tko zna koji još no‑name biseri kućne radinosti podnose bez prigovora.

Prema materijalu od kojeg su izrađeni dijelimo ih na klinove od tvrdog čelika, one od mekog čelika, titanske i drvene klinove (tzv. kajle). U alpinizmu klin obično podrazumijeva bilo koji metalni konvencionalni klin za stijenu, za razliku od svih drugih vrsta klinova koje koristimo. Malotko danas sa sobom nosi drvene kajle, no pronalazimo ih već zabijene u mnogim starim smjerovima. S obzirom na debljinu i starost špagice ili komada žice koji je najčešće kroz njih provučen za ukapčanje, obično se na takve drvene kajle ne bih usudio ni ruksak objesiti. Međutim, kad postavim zaglavak ispod jedne takve i ukopčam oboje kao međuosiguranja, drvena kajla čuva zaglavak od ispadanja uslijed lamatanja užeta.

Klinovi od tvrdog čelika napravljeni su za tvrde stijene, poput granita. Zbog velike tvrdoće nisu savitljivi, već zabijanjem u pukotinu sami sebi urezuju potreban kanal kako bi ušli. Takvi klinovi opetovanim zabijanjem i izbijanjem vidno oštećuju stijenu stvarajući u pukotinama karakteristične ožiljke. Danas su svi tvornički proizvedeni tvrdi klinovi isključivo crne boje. Klinovi od mekog čelika se prilikom zabijanja u pukotinu u stijeni deformiraju i oblikom prilagođavaju obliku pukotine. Najčešće ih koristimo u mekanim stijenama poput vapnenca. Što je pukotina nepravilnija, to oni bolje drže, no iz istog ih je razloga i teže izvaditi. Upotrebom mekih umjesto tvrdih klinova, nakon njihova vađenja u stijeni ostaje manji ožiljak, ako i takav. Današnje tvornički izrađene meke klinove prepoznajemo po srebrnoj ili crvenoj boji, no oni iz kućne radinosti obično su crni.

Titanski klinovi vrlo su lagani u usporedbi s čeličnima, mada ni približno toliko trajni. Nažalost mnogi su sumnjivog porijekla i kvalitete, dok su oni renomiranih proizvođača skupi i teško dobavljivi. Idealni su u situacijama kad je svaki gram važan, npr. visoko u razrijeđenom zraku, ako je prerizično jednostavno ne ponijeti klinove.

Prema obliku dijelimo ih na profilne i pune klinove. Nadalje, prvi mogu biti različitog oblika profila, pa tako imamo V‑profil, U‑profil (tzv. ukac) i Z‑profil. Također postoje i posebni vrlo široki profilni klinovi, tzv. bongovi, nazvani tako prema dubokom zvuku koji prati njihovo zabijanje u pukotinu.

Prema položaju ušice u odnosu na tijelo klina, pune klinove nadalje dijelimo na horizontalne, vertikalne i dijagonalne što zapravo govori o optimalnoj orijentaciji pukotina za koje su predviđeni. Razni položaji ušice omogućavaju nam da za svaku orijentaciju pukotine odaberemo klin kojemu će nakon zabijanja ušica biti okrenuta prema dolje. Horizontalni klin u horizontalnu pukotinu, vertikalni u vertikalnu, na primjer. Međutim, iako je sâm klin najčvršći kad je opterećen ušicom prema dolje, to ništa ne govori o tome koliko se on dobro drži pukotine. Ponekad može biti prednost zabiti horizontalni klin u vertikalnu pukotinu ili obratno. Rezultirajuća torzija klina unutar pukotine prilikom njegova opterećenja može biti dovoljna da zadrži klin u pukotini čak i kad je on samo postavljen rukom, što dobro dođe kad ga nije moguće zabiti školski. Također, postoje i klinovi s dvije ušice koji mogu biti i horizontalni i vertikalni.

Prema obliku ušice klinove dijelimo na abseil klinove i sve ostale. Abseil klinovi imaju u standardnoj ušici gladak prsten koji služi za provlačenje užeta za abseil. Prsten olakšava izvlačenje užeta nakon abseila, što s ostalim klinovima obično nije moguće bez ostavljanja dodatne opreme.

Konvencionalne klinove dijelimo još i prema nosivosti. UIAA standard predviđa dvije vrste. Prvi, jači, pogodni su za osiguranja i nose oznaku “S” (safety), dok drugi, bez oznake, već i zbog samih skromnijih dimenzija nisu toliko izdržljivi i nisu predviđeni za zaustavljanje padova, već isključivo za napredovanje prilikom tehničkog penjanja. Ovo s oznakama nisam ni znao dok nisam pogledao standard i zapravo je nebitno u cijeloj priči jer se odnosi na testiranje u idealnim uvjetima. Na terenu ionako ništa nije idealno i naše povjerenje u zabijeni klin ovisi prvenstveno o tome kako smo ga i gdje zabili, a tek potom o klinu samome.

I još da spomenem da postoje tu još i neki egzotični klinovi posebne namjene, poput onih za iznimno zeznute poteze u tehničkom penjanju (npr. RURP, bird beak). Ti klinovi ne samo da nisu predviđeni za zaustavljanje padova, već se radi o delikatnim minijaturama koje jedva podnose i čovjekovu težinu. Toliko su nesigurni da ne nose nikakav certifikat, no kad za neke pukotine ne postoji ništa drugo, daj što daš.

Toliko o podjeli konvencionalnih klinova. Primjer testiranja klina s minimalnim opterećenjima koja u raznim smjerovima klin mora moći podnijeti, te još neke sitnice zainteresirani mogu pronaći u spomenutim relevantnim standardima.

Zabijanje i vađenje klinova
Klinove u pukotinu postavljamo zabijanjem. Dobra stvar je da pri tome cijelo vrijeme primamo povratnu informaciju o kvaliteti stijene i kontaktu klina s njom, čak i kad je iznutra donekle obložena ledom, zemljom, mahovinom... Drugim riječima, možemo relativno dobro procijeniti koliko je klin koji zabijemo siguran, što nije uvijek slučaj primjerice s postavljanjem zaglavaka. Naime, klin u dobrom kontaktu s čvrstom stijenom prilikom zabijanja zvoni sve višim tonom pri čemu svakim udarcem ulazi malo teže nego s prethodnim. Idealno klin uđe do ušice, uz najveći otpor i najviši ton upravo s posljednjim udarcima kladiva.

Predebeli klin koji ne uđe do ušice, a ipak dobro zvuči tijekom zabijanja, možemo podvezati gurtnom, no takva gurtna može biti prilično oslabljena preko oštrog ruba klina. Stoga je kojiput i klin koji dosta viri iz pukotine ipak sigurnije ukopčati kroz ušicu. Najsigurnije je ipak pronaći širu pukotinu, ili uzeti tanji klin.

Suprotno gornjem primjeru, ako imamo samo klinove koji su za raspoloživu pukotinu pretanki, rješenje je ugnijezditi dva klina zajedno. Jedan klin postavimo rukom u pukotinu, skoro do ušice, a drugi zabijemo uz prvi. Završimo dodatno zabivši prvi klin, do ušice. Preostaje nam ili ukopčati jedan od klinova kroz ušicu, ili podvezati oba odjednom, a odluka će ovisiti od slučaja do slučaja. Za takve improvizacije pogodniji su profilni klinovi jer se sigurnije gnijezde jedni u druge, ali i zbog toga što su s jedne strane zaobljeni, pa ih je u pogodnoj orijentaciji moguće podvezati bez znatnijeg oslabljivanja gurtne. Moguće je pretanki klin podložiti i stoperom, ili nekim drugim komadom opreme – tu se isplati biti maštovit.

Vađenje klinova ide po principu “snađi se kako znaš”. Klin najprije pokušamo rasklimati udarcima u liniji s pukotinom u koju je zabijen, a potom ga izvaditi rukom. Najčešće nam to i uspije. U suprotnom pokušamo drugim metodama, no što god činili uvijek pazimo da nepotrebno ne oštećujemo stijenu. Ako klin ne možemo izvaditi, nikad ne ostavljamo napola dovršen posao, već ga zabijemo natrag što bolje možemo kako bi dalje služio drugima.

Ekspanzivni i lijepljeni klinovi
Tamo gdje u stijeni nema pukotina, ljuskica i drugih prirodnih oblika pogodnih za slobodno penjanje, osiguravanje ili makar tehničko napredovanje (npr. u vertikalnim ili prevjesnim glatkim pločama), stijena nam nešto govori. Nekim ljudima to je dovoljan znak da priznaju poraz. Za one druge, tu su ekspanzivni i lijepljeni klinovi. Zajedničko objema spomenutim vrstama klinova je da zahtijevaju umjetno izbušenu pravilnu rupu u stijeni da bi ih se moglo postaviti. Ekspanzivni se klinovi (poznati još kao spitovi) pritezanjem matice ili zabijanjem prošire i na taj način zaglave u izbušenoj im rupi. Lijepljene klinove (često i njih nazivamo spitovima) u rupi drži posebno ljepilo. I jedni i drugi vrlo su sigurni kad su ispravno postavljeni, a ovisno o materijalu od kojeg su izrađeni i atmosferskim uvjetima kojima su izloženi, mogu biti vrlo trajni, ili se pak ubrzo pretvoriti u beskorisno smeće. Nažalost, nije uvijek moguće prepoznati dotrajao ili oštećen spit, stoga čak ni s njima ne treba računati kao da su apsolutno sigurni.

Još od prve pojave ekspanzivnih klinova u svijetu alpinizma, pa do današnjih “osvajanja” velikih stijena Himalaje, bušenje stijene radi postavljanja klinova nailazilo je na odobravanje jednih, a na zgražanje i osudu drugih. Radi se vjerojatno o najkontroverznijem triku u knjizi koji penjaču pruža sigurnost tamo gdje ništa drugo ne može, no uz to nepovratno nagrđuje i uništava stijenu. Neki to i otvoreno nazivaju “varanjem”. Zloupotreba spitova uklanja avanturu iz alpinizma, umanjuje izazov uspona i neizvjesnost njegova ishoda. Naglasak je na “zlouporaba”, tako da slučajno ne dođe do zabune – generalno nisam protiv spitova. Slava im i hvala jer i oni imaju svoje mjesto i svrhu. Spitovima je mjesto u sportskim smjerovima gdje ih i sportski penjači i alpinisti i više nego cijenimo. No prije nego se udaljimo previše od teme, o etici u alpinizmu s osvrtom i na bušenje stijene, više u zasebnom poglavlju.

Penjačko kladivo

Kod uobičajene upotrebe konvencionalnih klinova, neizostavno je i nešto čime ih zabijamo i vadimo. To nešto je penjačko kladivo. Služi nam i za izravnavanje klinova nakon što ih svinute izvadimo iz nepravilne pukotine. Pritom nam sama stijena služi kao nakovanj.

Za većinu penjačke opreme vrijedi da što je lakša, to bolje. Međutim, ne i za penjačko kladivo. Upotrebljivo penjačko kladivo teško je barem pola kilograma, a teži primjerci i do 700 g. Koje su još osnovne osobine dobrog penjačkog kladiva? Teška glava i lagana drška omogućavaju energetski ekonomičan i precizan zamah. Glava je metalna, dok drška može biti drvena (drvo dobro prigušuje vibracije), ili od neke lagane metalne legure obložene gumom. Kroz glavu svakog penjačkog kladiva može se ukopčati karabiner, za pomoć pri vađenju klinova. Također, uvijek postoji način da se za samo dno drške pričvrsti kakva uža gurtna ili špagica, te kladivo priveže za pojas.

Toliko o tipičnom penjačkom kladivu, no želimo li zaista univerzalno kladivo primjereno i za ljetne uspone u suhoj stijeni u Alpama, potrebno nam je kladivo koje silom može poslužiti i kao cepin. Naime, na ljetnim pristupima u Alpama, naročito onima pod sjeverne stijene, često prelazimo preko tvrdih i strmih snježnih padina, a koji put nam se na putu ispriječi i kakva poveća rubna pukotina. Stoga dobro alpinističko kladivo ima šiljak na dnu drške koji možemo zabiti u snijeg, te nož poput cepina, ili još bolje – modularnu glavu s izmjenjivim nožem, poput današnjih modernih lednih alata. Kad zbog očekivanih žešćih snježno-lednih uvjeta na turu uzmemo prave ledne alate, tad nam i oni mogu silom poslužiti umjesto kladiva.

Klinovi za led

U početku se klinovi za led nisu mnogo razlikovali od klinova za stijenu, osim što su bili duži i nazubljeni. Postavljali su se isključivo zabijanjem, a vadili napornim i dugotrajnim iskapanjem iz leda. Kasnije su napravljeni razni maštoviti cjevasti primjerci i spiralni klinovi koji su izgledom podsjećali na vadičep. Vađenje klina odvrtanjem predstavljalo je ključni korak naprijed. No ostao je problem pucanja leda prilikom zabijanja klina, pa su napravljeni klinovi koji se uvrću u led cepinom kao polugom. Nastao je ledni vijak ili šrauba. (Tehnički gledano i vijci i klinovi rade na istom fizikalnom principu, stoga su ovdje navedeni zajedno.) Međutim, tek kasnijom naprednijom tehnologijom obrade metala bilo je moguće proizvesti ledni vijak koji se lako i brzo postavlja i vadi, a sve jednom rukom. Današnji ledni vijci imaju tanke stjenke, izuzetno oštre zube pomno osmišljene geometrije, precizno istokareno tijelo i navoj, a izrađeni su od kvalitetnog čelika s posebnom završnom obradom koja ih čini vrlo glatkima. Prilikom uvrtanja zubi vijka režu i melju led, a “piljevinu” šalju van kroz unutrašnjost vijka.

Ušice za ukapčanje su priča za sebe i postoje u raznim izvedbama, praktičnijim i manje praktičnim za uvrtanje, ukapčanje, nošenje na pojasu... Današnji su najbolji ledni vijci vrlo skupe igračke i vrijede svaku kunu, pa ih moramo čuvati od udaraca i ogrebotina, pažljivo čistiti i obavezno obrisati do suha prije spremanja do sljedeće upotrebe.

Dobro bi bilo spomenuti još da se i danas proizvode titanski ledni vijci, premda je dobar dio njih, baš kao i titanski klinovi, sumnjivog porijekla i kvalitete. Što jest, jest – vrlo su lagani, no titan je mnogo inferiorniji materijal kvalitetnom čeliku kad je u pitanju lakoća ulaženja vijka u led, trajnost njegovih zubi i mogućnost naknadne dorade. Naime, čelik je moguće mnogo bolje ispolirati ili presvući nekim drugim metalom i ispolirati njega, dok je titan mnogo grublje površine. Razlika pri uvrtanju čeličnog i titanskog lednog vijka u tvrdi led je ogromna. S druge strane, jednom prilikom kad sam uvrtao titanski ledni vijak u tvrdi led, zubi su mu se svinuli prema unutra kad je bio već nekih 6‑7 cm u ledu – debelom ledu, da se razumijemo. I najzad, želimo li kvalitetno naoštriti titanski ledni vijak, trebat će nam dijamantna turpija zbog njegove velike tvrdoće. Moj savjet je fućkaš titanske ledne vijke. Dobri su za isprobati jednom, a i to samo zato da bi čovjek naučio cijeniti dobar čelik.

Osim lednih vijaka, i danas postoji moderna verzija nekadašnjih klinova na zabijanje, oblikovana da više sliči nožu lednog alata. To je tzv. ice hook ili ledna kuka. Spominjem je ovdje zato jer joj ime sugerira da se radi o klinu za led, što nije slučaj. Iako se može brzo i jednostavno zabiti u led, zapravo je pritom vrlo nepouzdana i nepredvidiva. Ledni vijci su u ledu neusporedivo bolje rješenje. Ledna kuka kao klin dobro dođe za marginalna osiguranja u smrznutoj zemlji i busenju trave (jer tu su ledni vijci neupotrebljivi), no zapravo je najbolja u vertikalnim ili skoro vertikalnim pukotinama u stijeni, makar i zapunjenima ledom. Bolje ledne kuke imaju i dodatnu ušicu za ukapačanje koja je u liniji noža što ih čini pogodnima i za dijagonalne i horizontalne pukotine, bez opasnosti da prilikom opterećenja kod uobičajenog načina ukapčanja veliki krak sile slomi kuku.

Ispravno postavljanje lednog vijka ovisi o više čimbenika kao što su debljina i kvaliteta leda u koji se postavlja, izloženost suncu, temperatura zraka. U svakom slučaju vijak to bolje drži što je većim dijelom u ledu, što je led hladniji i homogeniji, dakle bez zračnih ili vodenih mjehurića, pukotina... Međutim, ovisno o spomenutim čimbenicima nije svejedno pri kojem je kutu u odnosu na površinu leda i smjer opterećenja vijak postavljen, kao ni koliko vijak viri iz tankog leda i je li pritom podvezan ili ukopčan kroz ušicu.

Led je nepredvidivi medij i teško je na terenu ocijeniti njegovu kvalitetu, pa stoga ni postavljanje osiguranja u led u realnim uvjetima nikad nije egzaktna znanost s reproducibilnim rezultatima.

Klinovi za snijeg

Nazivamo ih još i kolcima za snijeg. U našim krajevima rijetko tko ih upotrebljava, iz više razloga: teško su dobavljivi, skupi su, teški i nespretni za nošenje. Osim toga, u snijegu najčešće penjemo grape čiji su stjenoviti bokovi pogodni za konvencionalne klinove i zaglavke, ili je pak penjanje dovoljno lagano da se i ne osiguravamo. No svako malo nađemo se u situaciji u kojoj bi nam makar jedan kolac za snijeg zaista dobro došao.

Radi se o pola metra do metar dugačkoj cijevi, pravokutnom V‑profilu ili T‑profilu od lagane, čvrste aluminijske legure, s rupama za ukapčanje karabinera ili provlačenje gurtne, zamke. Neki dolaze i s unaprijed pričvršćenom čeličnom sajlom.

Najjednostavniji za upotrebu su cjevasti i T‑profilni kolci koje zabijemo ili zakopamo u snijeg pod određenim kutom u odnosu na površinu snijega i predviđeni smjer opterećenja. Ako su zabijeni tako da jednim krajem izviruju, ukopčamo taj kraj što bliže površini snijega, a ako ih cijele zakapamo u snijeg, prethodno ih ukopčamo u sredini. V‑profil je potencijalno korisniji za razne improvizacije, a i lakši od prva dva za isti učinak. Međutim, V‑profil je moguće postaviti na više načina koji na prvi pogled svi djeluju korektno. Ipak, neki su ispravni, a neki definitivno nisu.

Zajedničko postavljanju svih snježnih osiguranja je to da im sigurnost uvelike ovisi ne samo o vještini onog tko ih postavlja, već i o kvaliteti snijega na raspolaganju. Ako i jednu stvar treba posebno naglasiti kod postavljanja snježnih osiguranja, to je da zna biti kudikamo složenije nego što na prvi pogled izgleda.




created by: zeljeznicar @ 2007-11-15 21:21:00 / updated by: duksi @ 2011-03-26 01:18:54