Fotografski kutak: slike s penjanja.

penje: Marko Dukši
smjer: Teddy, VII-, 150m, Božin kuk
foto: Davorin Kremenjaš, 06/2004

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca
Ledena masovka u Kranjsku goru
Oslobađanje Kosova i Zadra
Mladi škripavac

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Penjačka oprema (5)

8<------------------------------
Sve što ste htjeli nikad ne saznati o karabinerima, kompletima i spravicama za osiguravanje i abseil. :)
8<------------------------------

Ovo poglavlje rukopisa može se slobodno koristiti isključivo kao nepromijenjena cjelina (zajedno s ovim napomenama), te kao takvo i umnažati i reproducirati na bilo koji način, a sve to isključivo u besplatnom obliku. Nije dozvoljeno ni jedan dio rukopisa naplatiti na bilo koji način, ni reproducirati u sklopu cjeline ili kolekcije koja i sama nije potpuno besplatna.

Marko Dukši


Karabineri

E da, karabineri ili sponke, ma što bismo bez njih? Potrebni su nam gotovo za svaku sitnicu, skoro svaki manevar s penjačkom opremom uključuje upotrebu karabinera. To su metalne karike s vratašcima koje se mogu otvoriti i zatvoriti, a služe za brzo međusobno povezivanje razne penjačke opreme: užeta, zamki, gurtni, klinova, zaglavaka, spravice za osiguravanje...

Postoji više podjela karabinera. Jedna je prema namjeni i određena je standardima UIAA‑121 i EN‑12275 u kojima su definirane neke karakteristične dimenzije i minimalne nosivosti po uzdužnoj osi, poprečnoj osi i uzdužnoj osi s otvorenim vratašcima. Za neke karabinere posebne namjene postoje i dodatni zahtjevi. Jedini ispravni način upotrebe karabinera u nosive svrhe je onaj u kojem je karabiner opterećen po uzdužnoj osi i vratašca zatvorena. Nosivosti karabinera koje najčešće koristimo su 20‑25 kN po uzdužnoj osi, dok im je nosivost po poprečnoj osi tek 6‑7 kN i možda koju trunku više po uzdužnoj osi s otvorenim vratašcima.

UIAA podjela je prestroga jer u alpinizmu koristimo svakojake karabinere u svakojake svrhe. Za ilustraciju C.A.M.P., koji proizvodi penjačku opremu od šatora, vreća za spavanje i ruksaka, preko penjačkih pojaseva, klinova i zaglavaka, do lednih alata i dereza, u trenutku pisanja ovoga nudi ni manje ni više nego 30 različitih modela karabinera. U tom kontekstu UIAA podjela karabinera na 6 osnovnih vrsta djeluje, blago rečeno, smiješno. Više nam znače malo drugačije podjele: prema obliku, izvedbi vratašca, nazubljenosti nosa i postojanju bravice na vratašcima.

Tako oblikom imamo ovalne, kruškolike i D‑karabinere. Ovalni su najmanje nosivosti, no odlični za jednostavne koloture, karabinerske kočnice i tehničko penjanje. Kruškoliki su naročito široki na jednoj strani što ponekad dobro dođe za ukopčati više toga odjednom i za glomazne čvorove u užetu, poput lađarskog i polulađarskog čvora. D‑karabineri su obično najveće nosivosti jer opterećenje najvećim dijelom preuzimaju svojom kralježnicom.

Vratašca karabinera mogu biti od punog metala ili žičana. Žičana imaju prednost pred punima jer se prilikom trzaja (pad) ne otvaraju sama od sebe, ne smrznu tako lako zimi i lakša su od punih. Jest da izgledaju prozračno, no vrlo su čvrsta i ako baš testirate karabiner do uništenja, čak i opterećen po kraćoj osi, sve drugo će puknuti prije tih žičanih vratašca.

Vratašca ne služe samo tome da spriječe slučajno iskapčanje onoga što ukopčamo u karabiner, već i preuzimaju dio opterećenja. Da bi to bilo moguće, mora postojati neki način da se zakvače za nos karabinera. Često je zbog toga prisutan zarez na nosu karabinera koji, nažalost, usput otežava i namjerno iskapčanje užeta i druge opreme. Stoga su alternativne izvedbe bez spomenutog zareza na nosu ponekad i više nego dobrodošle, poput poznatog Petzlovog key-lock sistema.

Mehanizam zaključavanja uglavnom se svodi na maticu preko punih vratašca, pa takve karabinere još nazivamo i matičarima. Nažalost, i danas u prodaji neki matičari imaju vrlo nesretno rješenje zavrtanja matice i to je nešto na što bih zaista posebno skrenuo pažnju. Na vratašcima matičara uvijek postoji jedan graničnik koji matici ne dopušta da je zavrtanjem prema nosu karabinera skinemo s otvorenih vratašca i tako izgubimo. To je valjda jasno. Graničnik je na većini matičara ispravno postavljen na takvom mjestu da zaustavi maticu čak i kad su vratašca zatvorena – ključan detalj. Takav matičar prepoznajemo po tome što kad je zatvoren i matica stegnuta, vratašca imaju jedan vrlo malen, no svakako primjetan hod. Kao da se otvore za pola milimetra prije nego matica obavi svoj posao i spriječi daljnje otvaranje. Prilikom pokušaja otvaranja čuje se i škljocanje, tj. čuje se da su vratašca “klimava”. Taj hod omogućuje ispravan rad matičara u određenim manje čestim situacijama. Suprotno ovima gore, matičare čiji je graničnik na vratašcima postavljen predaleko prepoznajemo po tome što se njihova matica prilikom zatezanja ne zaustavi na graničniku, već na samom nosu karabinera, što znači da im vratašca nemaju nikakav slobodan hod kad su zatvorena i matica stegnuta. Zapravo, matica bi mogla i još malo niz vrata, da je nos karabinera u tome ne sprječava. A to je upravo ono što se i može desiti prilikom opterećenja. Naime, matičar je donekle elastičan i pod opterećenjem se istegne na način da se razmak koji vratašca premošćuju privremeno poveća. Zbog loše postavljenog graničnika, matica sad može dalje niz vratašca, što ponekad i učini. Ili čak penjač sam energičnije “provjeri” je li stegnuta kako treba, a pod opterećenjem. Kad opterećenje prestane, karabiner se poželi vratiti u svoj početni oblik i njegov nos se nabije na maticu. Takav matičar ne možemo više otvoriti jer ne možemo odvrnuti maticu dok na nju svom silom pritišće nos karabinera. Rješenje je opet opteretiti matičar, po mogućnosti jače nego prvi put, te pokušati odvrnuti maticu dok je karabiner istegnut pod opterećenjem. Zamislite sad da još niste ni sigurni na koju stranu se nešto odvrće, a nažalost, takvih je ljudi dosta. Pa napravite još veće sranje i još jače stegnete maticu. Kad se takvo što desi početniku, ili bilo kome drugome tko ne zna o čemu se radi, situacija nije zavidna. Jednom se desilo navezu koji je penjao smjer u blizini našeg, a na nasuprotnoj stijeni. Penjač koji je trebao kao drugi u navezu krenuti za partnerom, nije se mogao ni maknuti sa osiguravališta jer mu je matičar kojim je bio usidren odbio poslušnost. Mobitel je imao posla i stiglo je pojačanje koje je riješilo problem. No to je bilo u Paklenici gdje uvijek ima ljudi, a što da je bilo u nekom samujućem smjeru u Alpama? Bi li se penjač sjetio razvezati se s užeta, rasplesti lađarac i opet se navezati? Bi li znao to učiniti na siguran način? Kako do ovakvih neprilika ne bi dolazilo, preporučujem kloniti se matičara čija zatvorena vratašca sa stegnutom maticom nemaju bar malo slobodnog hoda. Ipak su takvi rijetkost, pa to ne bi trebalo biti preteško.

Postoje i karabineri s drugačijim bravicama, pa tako i s raznim maštovitim automatskim mehanizmima. Njihova se vratašca sama zaključaju čim se zatvore – to su tzv. automatičari. Ručno otključavanje prije otvaranja vratašca obično zahtijeva pritisak na sigurnosno dugme, odvrtanje ili povlačenje zaštitnog rukava s nosa karabinera, ili čak neku kombinaciju ovih radnji. Zaključavanje karabinera s žičanim vratašcima je rijetkost, no ima i toga.

Koji bi onda bio najbolji izbor za koju svrhu? Pa, svatko neka odluči što mu je najpraktičnije. Osobno za međuosiguranja koristim isključivo karabinere s žičanim vratašcima, što lakše ljeti, a nešto veće zimi (zbog rukavica). Glavni razlog za žičana vratašca je povećana sigurnost i manja vjerojatnost smrzavanja zimi. Za samoosiguravanje lađarcem na osiguravalištu koristim manji kruškoliki matičar (kruškolik zbog povećeg čvora, matičar zbog povećane sigurnosti) bez zareza na nosu (zbog lakšeg iskapčanja čvora i kad je uže napeto), kao npr. Attache Screw-Lock (Petzl). Automatičar mi za tu namjenu nije praktičan zato što su za izradu lađarca u automatičaru potrebne obje ruke, dok je s običnim matičarem dovoljna jedna (druga ruka možda se baš drži za stijenu). Za spravicu za osiguravanje koristim veći kruškoliki matičar (tzv. HMS matičar), također bez zareza u nosu (da ne zapinje kod puštanja osiguranja), kao npr. William Screw-Lock (Petzl). Njegov oblik i veličina pogodni su za osiguravanje polulađarcem u slučaju gubitka spravice. Automatičar bi zasigurno bio praktičniji, no budući da koristim i obične matičare, ne želim imati ijedan automatičar – navika nezatvaranja njegove (automatske) bravice bez sumnje dovela bi do povremenog zaboravljanja zatvaranja matice na običnim matičarima.

Od specijalnih karabinera spomenuo bih čelične i plastične. Čelične rijetko koristimo jer su vrlo teški i nepraktični, oni više služe spiljarima. Plastični su korisni za nošenje opreme (klinova, kladiva, lednih alata...), naročito oni koji se umeću u posebne utore u penjačkom pojasu. Veliki su i moguće ih je koječim nakrcati, dok su sami vrlo lagani. Očekivano, imaju mizernu nosivost (tipično 50 N), pa ih ne koristimo u kritične svrhe.

Kompleti

Kad uže ukapčamo u međuosiguranja, koristimo karabinere kao poveznice. Međutim, u slučaju užeta ukopčanog u jedan jedini karabiner koji je pak ukopčan primjerice u klin, uže se može iskopčati iz karabinera i samo od sebe, ili se pak karabiner može iskopčati iz klina, ili prilikom pada može biti opterećen po poprečnoj osi, a ako je ukopčan u zaglavak, ovaj od povlačenja užeta može ispasti iz stijene – i sve to zbog krutosti i ograničene slobode gibanja karabinera. Osim toga, i minimalno odstupanje od pravocrtne raspodjele svih međuosiguranja u dužini (koja su često prilično raštrkana) otežava izvlačenje užeta i daljnje napredovanje zbog cik-cak ukapčanja i posljedično povećanog trenja.

Stoga kod međuosiguranja uže ne povezujemo jednim karabinerom, već kompletom. Dva karabinera međusobno povezana gurtnom čine komplet. Gurtna može biti deblja (najlonska) ili tanja (od Dyneeme) i obično je prošivena tako da ima dva kraja s omčama – po jednu omču za svaki karabiner. To su tzv. sportski kompleti, odnosno kompleti za sportsko penjanje. Jedna je omča obično šira i u njoj se karabiner može slobodno okretati. To je gornja strana kompleta koju ukapčamo u spit, klin, zaglavak... Dok komplet visi na penjačkom pojasu, tim krajem je ukopčan u omču za nošenje opreme, pa je slučajno okretanje karabinera dok ga ne koristimo (a time i otežano iskapčanje s pojasa) prilično nevjerojatno. Kad komplet ukopčamo u klin ili spit, možemo po potrebi okrenuti gornji karabiner za 180 stupnjeva, upravo zahvaljujući široj omči na toj strani gurtne. Ponekad položaj ušice spita/klina, izbočine u stijeni ili neke druge smetnje nalaže da je tako sigurnije. Druga (donja) omča je tijesna za karabiner u njoj, pa se on ne može rotirati sam od sebe. Na nekim je kompletima donji karabiner i dodatno pričvršćen za gurtnu elastičnom gumicom. Tako je donji karabiner, čak i dok slobodno visi s pojasa i čeka svoju priliku, uvijek okrenut u pravom položaju, spreman za brzo ukapčanje. Na nekim kompletima vratašca donjeg karabinera savinuta su prema unutra, navodno radi lakšeg ukapčanja užeta. Osobno koristim obje vrste (u žičanoj izvedbi) i ne osjetim razliku prilikom ukapčanja.

Sa sportskim kompletima treba biti oprezan kod ukapčanja. Oni su kratki i njihova je gurtna obično prilično kruta, pa pogrešno ukapčanje još uvijek može rezultirati samoiskapčanjem tijekom pada.

Produživi kompleti, neki ih nazivaju i alpinističkima, smišljeni su zato da bismo jednostrukim užetom mogli ukapčati raštrkana međuosiguranja bez povećanog trenja užeta. Umjesto kratke gurtne prošivene tako da ima dvije male omče, koristimo dužu šivenu gurtnu (spljoštena dužine 60 cm – dakle jednostruka gurtna). Poželjno je da je što uža – ne bih preporučio ništa šire od 12 mm. Nema toliko uskih najlonskih šivenih gurtni, pa preostaju još one od Dyneeme. Očito je da duža gurtna rješava problem cik-cak ukapčanja užeta, no ključno je da komplet možemo skratiti sve dok nam ne zatreba puna dužina i tek tada ga produžiti. Skraćivanje i produživanje kompleta možda se čini trivijalnim, zapravo i jest, no ipak ono što često vidim kad slijedim dužinu s produženim kompletima vrlo je opasno. Komplet moramo skratiti na način da ga, kad se pokaže potreba, možemo u trenutku, jednom rukom produžiti. (Skraćivanje je također moguće jednom rukom, no to je manje bitno jer može pričekati dok se za partnerom, koji je komplet i postavio, ne popnemo do osiguravališta ili prve veće police.) Nažalost, greška koju neki čine je ta da komplet skrate na jedan način, a produže na drugi. Tako produžen komplet u pravilu dobije čvor u gurtni koji bi se prilikom eventualnog pada naglo zategnuo, od čega se (budući da je gurtna od Dyneeme) može pregrijati i puknuti. Osim toga, može se i slučajno prebaciti preko vratašca karabinera i otvoriti ih. Uz nemali broj zapetljanih gurtni produženih kompleta koje sam kao drugi iskopčao, srećom nijedna od njih nije morala zadržati nečiji pad.

Slično kao što sportski kompleti imaju tijesnu donju omču, gurtnu produživog kompleta možemo pričvrstiti za donji karabiner tako da se ovaj ne može okretati sam od sebe. Iskapčao sam već komplete čija je gurtna (od Dyneeme) pričvršćena za donji karabiner čvorom – vrlo opasno iz već spomenutog razloga. Obična gumica za zimnicu (poželjno neka jača) je ono što se traži. Ona znatno olakšava rukovanje kompletom. Međutim, uvodi i jednu dodatnu opasnost koje moramo biti svjesni – neispravnim produživanjem kompleta karabiner se može i iskopčati iz gurtne, a da ga još samo gumica drži na njoj i da na prvi pogled sve izgleda regularno. Ne ispravimo li to, uže kao da i nismo ukopčali. Priznajem, nikad nisam vidio da se ikome to dogodilo na terenu. Zbog spomenutih potencijalno opasnih situacija s produživim kompletima važno je inzistirati na urednosti kako bi inače teško uočljive greške ipak bile prepoznate i na vrijeme ispravljene.

Kao jedan mogući primjer, ali zaista samo kao primjer, pogledajmo sljedeće. Osobno koristim sportske komplete s najlonskim gurtnama i nešto većim karabinerima Steelkar (C.A.M.P.) s žičanim vratašcima. Nosivost ovih karabinera po uzdužnoj osi s otvorenim vratašcima je odličnih 10 kN, uz još uvijek skromnu masu od 45 g po karabineru. Nosivost svakog certificiranog zatvorenog karabinera po uzdužnoj osi sasvim je zadovoljavajuća kod realnih padova na terenu. No kod normalne upotrebe već su pucali karabineri s otvorenim vratašcima, pa o tome treba malo razmisliti. Mada se žičani karabineri ne otvaraju od trzaja prilikom pada, poput onih s punim vratašcima, dogodio mi se već jedan malo veći pad zaustavljen spomenutim kompletom ukopčanim u spit postavljen na takvom mjestu da je stijena prilikom pada otvorila donji karabiner. Otvoreni karabiner je izdržao – više nego što se može reći za moj gležanj nakon grubog dočeka u stijenu. Iste karabinere koristim za produžive komplete, samo ih umjesto originalnom najlonskom gurtnom povežem uskom šivenom gurtnom Contact Sling 8 mm (Mammut) od Dyneeme, koju gumicom pričvrstim za donji karabiner. Ljeti koristim i sportske komplete s tanjom gurtnom od Dyneeme i nešto manjim i lakšim karabinerima, također s žičanim vratašcima. Nosivost tih karabinera po uzdužnoj osi s otvorenim vratima je 8 kN – na granici prihvatljivog za moj ukus. Kao što sam već napomenuo, ovo je samo jedan od mnogih primjera i ne treba ga shvaćati kao jedini ispravan, no sumnjam da može škoditi.

Spravice za osiguravanje i abseil

Samo ime govori čemu služe. Klasične spravice za osiguravanje i abseil rade tako da užetu dozvole slobodan prolaz, uz tek nekoliko pregiba i omatanja oko sebe i eventualno karabinera na putu. Kad labavo uže prolazi kroz spravicu, npr. kad ručno dodajemo uže, ono to čini bez većih poteškoća. Međutim, kad opteretimo uže svojom težinom (statički, npr. kod abseila ili spuštanja partnera), ili ga partner optereti prilikom pada (dinamički), uže se zategne i pregibi postanu oštri što rezultira dovoljnim trenjem da rukom na slobodnom kraju užeta možemo zaustaviti njegovo daljnje protjecanje kroz spravicu. Pri većim padovima uže obično i malo “procuri” kroz spravicu, pri čemu se dio energije pada trenjem užeta o spravicu pretvori u toplinu (svi metalni dijelovi s kojima uže ima kontakt tijekom zaustavljanja pada, kao i tijekom abseila mogu se prilično ugrijati). Zbog toga padove zaustavljene klasičnim spravicama obično osjetimo kao “mekane”. Među klasične spravice spadaju kruške ili osmice, pločice, ATC (Black Diamond), Reverso (Petzl)...

Kruške uvrću uže zbog čega ih je bolje izbjegavati, pogotovo za abseil. Osim toga, lako je moguća situacija u kojoj kruška prilikom zaustavljanja pada slomi matičar u koji je ukopčana. Treće, kod osiguravanja s dva užeta kruška ne razdvaja užad što dodatno otežava rukovanje užadi. Najbolje ih je promatrati kao i svaki drugi fosil – sa zanimanjem, no bez suludih pokušaja oživljavanja.

Spravice tipa pločica pomalo su pale u zaborav pojavom ATC-a i njegovih kopija, koji su ipak nešto praktičniji. Ni pločice, ni ATC ne uvrću uže, a moguće je osiguravati s dva užeta koja su u tom slučaju, kao i pri abseilu, uredno razdvojena.

Najkorisnije su nam klasične spravice tipa ATC-a, ali s tzv. autoblocking (nazovimo ga samoblokirajućim) načinom osiguravanja drugog penjača u navezu. Takve su npr. Reverso (Petzl), Reversino (Petzl), ATC-Guide (Black Diamond), Piu (Cassin) i još neke. Osiguravanje prvog penjača jednako je kao i s pločicom ili ATC-om. Ono što ih čini drugačijima je to što osim uobičajenog načina osiguravanja pružaju i način u kojem uže propuštaju samo u jednom smjeru, dok u drugom smjeru blokiraju bez potrebe za držanjem slobodnog kraja užeta. Tako osiguravajući partnera odozgo možemo nešto pojesti, popiti, odjenuti vjetrovku... Ovaj način rada otvara nam i mogućnosti za razne improvizacije, ovisno o tome koliko smo maštoviti i koliko nam gori pod petama, primjerice kod izvođenja raznih sustava kolotura za podizanje palog penjača.

Postoje i tzv. autolocking (nazovimo ih samokočione) spravice. One obično imaju pokretne dijelove koji prilikom naglijeg zatezanja ili jačeg opterećenja užeta prignječe uže i ne puštaju ga sve dok se ne rastereti, ili dok povlačenjem posebne ručice ne deaktiviramo kočnicu. Padovi zaustavljeni samokočionim spravicama relativno su “tvrdi” jer nema protjecanja užeta kroz njih kao kroz klasične spravice. To znači da na onoga tko padne djeluje veća zaustavna sila, a također i još veća sila na najgornje međuosiguranje. Stoga su samokočione spravice korisne uglavnom na sportskim penjalištima gdje se za međuosiguranja upotrebljavaju vrlo izdržljivi spitovi, dok ih u dugim klasičnim smjerovima (gdje ne želimo tvrde padove) u pravilu izbjegavamo.

Najpopularnija samokočiona spravica je Grigri (Petzl) – njome se služi najveći dio svih posjetitelja sportskih penjališta, među kojima su, dakako, i alpinisti. Međutim, Grigri ima jednu ogromnu manu koja proizlazi iz naših refleksa. Deaktiviranje kočnice Griri-a izvodi se potezanjem ručice. U bilo kakvoj panici naš refleks je čvrsto zgrabiti i potegnuti što god nam se nađe u ruci, bilo da je to stijena, uže, kaktus ili spomenuta kobna ručica kočnice. Partner je visoko nad tlom, spuštamo ga nakon ispenjana smjera, desna ruka nam je na užetu, lijeva na kočnici. Lijeva ruka slučajno samo malo jače potegne kočnicu i uže procuri kroz desnu ruku malo brže nego što smije i opeče je. Desna ruka pušta uže (refleks puštanja vrućeg predmeta), lijeva ruka povlači ručicu (refleks “zgrabi što možeš”) i do kraja deaktivira kočnicu. Partner se u sekundi nađe na tlu, možda preživi, a možda i ne. Da stvar bude još gora, na sportskim penjalištima rijetko tko nosi kacigu, pa prognoza i nije baš blistava. Ovo nije izmišljen primjer, već opis stvarne nesreće koja se s vremena na vrijeme dogodi uvijek prema istom scenariju. Dogodila se evo baš nedavno jednom domaćem sportskom penjaču nakon čega su se njegovi kolege javno pitali zašto je pobogu partnerica povukla ručicu kočnice umjesto da je pusti. Prema nečijoj teoriji, kao što se moglo pročitati u njihovim reakcijama, refleks onoga tko osigurava morao bi biti takav da pusti ručicu kočnice. Ma koga briga kakav bi refleks morao biti? Nismo ga mi izmislili, refleksi su rezultat milijuna godina evolucije. Za one koje treba podsjetiti, to je po definiciji  n e k o n t r o l i r a n i  pokret i bez obzira na to što neka usijana glava upravo osigurava, neće samo zbog toga imati neprirodan refleks. Ne znam zašto, ali neki to jednostavno ne shvaćaju, nego uporno tvrde suprotno i neiskusnom će partneru uvijek radije dati Grigri da ih njime osigurava, negoli klasičnu spravicu.

Grigri je na sportskim penjalištima vrlo korisna spravica, no nipošto nije za neiskusne. Nije da će nam iskustvo izmijeniti reflekse, neće, no s iskustvom će naše rukovanje užetom biti “glađe” i s osjećajem za sigurnu brzinu spuštanja. Tako je već u startu manja vjerojatnost da prebrzo propustimo uže kroz desnu ruku i opečemo je. Drugo, ispravan način brzog dodavanja užeta pomoću Griri-a opisan je u uputama proizvođača, dok je onaj koji nam obično prvi padne na pamet zapravo vrlo opasan. No tek sporim dodavanjem užeta, uopće ne dirajući Griri rukom i nipošto ne puštajući slobodni kraj užeta, dostižemo sigurnost klasičnih spravica.

Svaka spravica za osiguravanje ima neka svoja ograničenja, npr. minimalnu i maksimalnu debljinu užadi za koju je prikladna, neke su pogodne samo za jedno uže, neke za dva odjednom, neke koče jače, neke slabije... No nijedna ne podliježe nekom specifičnom tehničkom standardu jer takav, naime, u trenutku pisanja ovog teksta ne postoji. Već je neko vrijeme u pripremi od strane UIAA, a kad (i ako uopće) bude prihvaćen, mogao bi nam pružiti koristan uvid u tipične zaustavne sile kod realnijih padova, možda i egzaktniji način međusobne usporedbe raznih spravica i štošta drugo.




created by: zeljeznicar @ 2007-11-08 22:56:00 / updated by: duksi @ 2011-03-26 01:18:48