 |
Penjačka oprema (4)
8<------------------------------- Budući da je prethodni dio bio prilično kratak, nastavljamo s još jednom kratkom epizodom: o penjačkom pojasu i o kacigi. 8<-------------------------------
Ovo poglavlje rukopisa može se slobodno koristiti isključivo kao nepromijenjena cjelina (zajedno s ovim napomenama), te kao takvo i umnažati i reproducirati na bilo koji način, a sve to isključivo u besplatnom obliku. Nije dozvoljeno ni jedan dio rukopisa naplatiti na bilo koji način, ni reproducirati u sklopu cjeline ili kolekcije koja i sama nije potpuno besplatna.
Marko Dukši
Penjački pojas
Penjački pojas danas spada u osnovnu osobnu penjačku opremu i mada su improvizirana rješenja itekako moguća, bio bi to čisti mazohizam. Penjački pojas služi nam tome da uže ne vežemo oko struka ili primjerice oko vrata – već pri rutinskim padovima nema praktične razlike.
Postoje tri osnovne izvedbe penjačkog pojasa: jednodijelni, prsni i sjedalni. Pokrivaju ih standardi UIAA‑105 i EN‑12277. Nekad je bilo drugačije, no danas se za sportsko penjanje i alpinizam preporučuje isključivo upotreba sjedalnog penjačkog pojasa. Težak ruksak na leđima još uvijek predstavlja kamen spoticanja, no držim da je to situacija u kojoj nam ni jednodijelni, ni sjedalni, ni kombinacija prsnog i sjedalnog penjačkog pojasa ne predstavljaju sigurno rješenje za pad u vodstvu. Stoga termin penjački pojas ovdje, a i inače u govoru podrazumijeva samo sjedalni penjački pojas.
Najbitniji detalj penjačkog pojasa je kroj i veličina – pojas mora dobro pristajati jer u suprotnom bi uslijed pada naglavce mogao spasti preko bokova. Dobro je da ima podesive i potpuno rastvorive nožne omče, te da se elastične trake koje ih straga drže mogu otkopčati ili otkvačiti. Ne samo da veličinu takvih nožnih omči možemo prilagođavati količini odjeće koju nosimo, već takav pojas možemo i staviti na sebe preko dereza ili skija. Treba obratiti pažnju na to da je pojas brzo podesiv i sa zimskim rukavicama na rukama. Od ostalih sitnica spomenimo još omču za osiguravanje i omče za nošenje opreme. Omča za osiguravanje daleko je najčvršći dio penjačkog pojasa i svaka improvizacija kod osiguravanja ili abseila, što god si neke usijane glave mislile, naprosto je izazivanje nevolje. Ne zove se bez razloga omča za osiguravanje.
Naravno, dalo bi se o penjačkom pojasu napisati još par stranica teksta, kako po pitanju udobnosti, tako i funkcionalnosti. No to su detalji koje će svatko već otkriti na svoj način – rekao bih više stvar ukusa i navika, negoli sigurnosti.
Nažalost, nekim ljudima vlastiti život ne vrijedi cijene novog pojasa. Ne budite među njima. Drugi savjet bio bi da ni ne penjete s njima ako cijenite svoj život jer pukne li vašem partneru pojas dok vas osigurava, vi ćete nastradati. A upitno je kako se takvi odnose i prema ostaloj opremi kritičnoj za sigurnost naveza. Pojas treba čuvati kao i svaki drugi najlonski komad opreme (vidi brigu o užetu). Najpoznatija nesreća zbog puknutog pojasa ona je u kojoj je 2006. godine poginuo Todd Skinner. Todd Skinner bio je jedan od najboljih penjača na svjetskoj slobodnopenjačkoj sceni. Bio je svjestan da mu je pojas za otpis – prestar i suviše istrošen za sigurnu daljnju upotrebu. Navodno je bio i naručio novi i očekivao ga poštom, no svejedno otišao penjati sa starim. Skupa lekcija.
Kaciga
Namjena penjačke kacige trebala bi biti jasna sama po sebi – zaštita od izravnih udaraca glavom o stijenu i led (prilikom pada) i zaštita glave od padajućeg kamenja, leda, ispuštene opreme... Kaciga koju koristimo u alpinizmu (i općenito za penjanje) mora biti predviđena upravo tome, tj. mora zadovoljavati neki od standarda UIAA-106 ili EN-12492. Takva kaciga ublažava udarac odozgo, sprijeda, straga i sa strane, donekle štiti od proboja oštrim predmetom, a jedan od zahtjeva je i određena stabilnost na glavi. Pritom je UIAA standard i opet nešto stroži od europskog. Dakle, nikakva biciklistička ni slična kaciga ne dolazi u obzir. Istina – bilo kakva kaciga bolja je od nikakve, kao i metak u čelo umjesto dva.
Na raspolaganju su nam tri vrste penjačkih kaciga. Prve su kacige s tvrdom ljuskom i kolijevkom. Ljuska je najčešće od polikarbonata ili nekog drugog polimernog umjetnog materijala, a može biti i kompozitna (Kevlar, Dyneema, ugljikova ili staklena vlakna). Kolijevku u pravilu čine najlonske gurtne. Takve kacige dobro podnose grublji transport i česte manje udarce, a energiju udarca apsorbiraju elastičnom deformacijom i, u težem slučaju, pucanjem ljuske. Najbolje štite od udarca odozgo gdje je i najveći razmak između unutrašnjosti ljuske i kolijevke koja sjedi na glavi. Što je udarac više pomaknut od sredine kacige, to je apsorpcija energije udarca od strane kacige manja, a od strane glave veća. A svi znamo kako glava apsorbira udarac – pucanjem lubanje. Kacige s tvrdom ljuskom i kolijevkom odlične su za klasične alpske smjerove i penjanje zimi, gdje je pad penjača malo vjerojatan, no izloženost padajućem kamenju i ledu znatna. Takva kaciga u nekim situacijama može silom poslužiti i umjesto lopate za snijeg. Neki vole iskoristiti prostor između unutrašnjosti ljuske i kolijevke (svoje glave) tako što samoljepljivom trakom tamo zalijepe pribor za prvu pomoć. Time zapravo prenose veći dio energije eventualnog udarca na svoju glavu, efektivno smanjujući učinkovitost kacige – i možete se kladiti da većina toga nije svjesna.
Najjednostavnije i najlakše su kacige s čvrstom pjenom. Čvrsta pjena formirana je u kalupu u svoj konačan oblik i sjeda izravno na glavu, što znači da oblikom mora što bolje odgovarati glavi da bi kaciga bila udobna. S vanjske strane pjena je presvučena vrlo tankom ljuskom. Ova ljuska na prvi pogled ne ulijeva baš previše povjerenja – djeluje više kao boja ili lak, nego kao nešto što može izdržati bilo kakav udarac. Naime, takve kacige energiju udarca apsorbiraju time što se raspuknu, ili se u blažem slučaju trajno ulube. Razina zaštite koju pružaju ne ovisi mnogo o smjeru iz koje udarac dođe, no u pravilu je manja nego kod kacige prve vrste udarene odozgo. Stoga kacige s čvrstom pjenom nisu dorasle uobičajenom bombardiranju kamenjem u manje popularnim klasičnim alpskim smjerovima. Ulubljena kaciga dala je svoje i moramo je smjesta zamijeniti novom. Kad sam jednom prilikom pakirao stvari u prtljažnik auta, spazio sam jednu takvu ulubljenu kacigu. Sjetio sam se i čija je, i od čega je takva, i od kada. Pitao sam ponosnog vlasnika kako to da još penje s kacigom za otpis, ne očekujući odgovor. No iznenađenja li, odgovorio mi je da je kaciga još ispravna! Bila je to notorna glupost, a i on je to vrlo dobro znao. Kad treba uštedjeti, ljudi znaju biti vrlo uvjerljivi, čak i prema sebi samima. Kad sam posljednji karimat stavio preko kaciga da bude zadnja mekana stvar između njih i stakla stražnjih vrata, počeo sam zatvarati prtljažnik. Istog trena je priskočio da spasi svoju kacigu i dreknuo da će mu se zgnječiti. A koliko povjerenja imate vi u svoju kacigu? Poanta je ta da svatko ima pravo zaključiti sam za sebe je li njegova kaciga ispravna i treba li mu uopće (jednako kao i za bilo koji drugi komad opreme). No također, svatko ima pravo odlučiti i hoće li penjati s partnerom kojeg će možda usred smjera morati spašavati kad ga kamen pogodi u glavu.
Treća vrsta kaciga su one hibridne. Njihova ljuska nije toliko čvrsta kao u kaciga prve vrste, a nemaju ni kolijevku. Apsorpcija energije udarca prepuštena je dijelom ljuski, a dijelom čvrstoj pjeni. Otporne su na pokoju kišu kamenja i leda koja nas zadesi prije ili kasnije. S druge strane, ventilacija im nije baš sjajna, no ni masa im nije pretjerana. Po nešto dobro i “manje dobro” iz oba svijeta.
Kakva god bila, na penjačku kacigu mora biti moguće pouzdano pričvrstiti čeonu svjetiljku, čemu obično služe plastične zakačke. Neke kacige nude i vizir kao dodatnu opremu, navodno koristan kod penjanja leda.
Međutim, sve ovo o kacigama ništa nam ne znači ako nam je kaciga u ruksaku ili na pojasu u trenutku kad nas kamen pogodi u glavu, ili padnemo i razbijemo se o stijenu. Jednom prilikom penjali smo smjer Ogledalo na Kleku i upravo sam ukapčao prvi komplet kad je na nas naišla grupica planinara stazom prema vrhu. Spazivši nas, jedna starija gospođa postala je histerična i počela urlati kako nismo normalni i da se želimo ubiti. Bilo bi to smiješno da nakon što su je smirili cijela grupica nije nastavila uspon tik pod stijenom, gdje kamenje pada bez reda i razloga – a svi do zadnjeg puževim korakom i bez kaciga na glavi. Jednom kad bude potraga za komadićima nečije lubanje rasute svuda naokolo, nitko neće glasno priznati da u njoj ionako nije bilo ničega, no zato će bez oklijevanja tamo zabraniti penjanje, za svaki slučaj.
created by: zeljeznicar @ 2007-11-01 11:46:00 / updated by: duksi @ 2011-03-26 01:18:41
|
 |