Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: Vlado prema Brani, nakon popete Bosove grape
foto: Iva Kaštela, 01/2008

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Brkovo 2014
Dabrovi i ljetna alp. škola 2014.
3. izlet ljetne alpinističke škole 2014.
Nova centralna smer, Velika baba, IV+, 700m
Knjiga žalosti

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Penjačka oprema (2)

8<-------------------------------------------
Evo dakle i prvog nastavka teksta o penjačkoj opremi. Prvi insert bio je o obući, a ima i riječ-dvije o tome zašto ovo pasteam na novosti, pa nek si pogleda koga briga.

Ovaj put tema je penjačka užad i unaprijed upozoravam da se radi o podužem tekstu, pa da ne bi netko slučajno zaključio da je sve ovo gradivo naše škole. Nije, ali sve što je bitno, tu je, osim ako je obrađeno u nekom drugom poglavlju. Samom tekstu o užetu prethodi mali uvod u tehničku penjačku opremu općenito, za one koji hoće komplicirano. :) Zasebni okvir koji se spominje u tekstu stavio sam kao sliku u attachment jer je tako bilo lakše izvedivo.
8<-------------------------------------------

Ovo poglavlje rukopisa može se slobodno koristiti isključivo kao nepromijenjena cjelina (zajedno s ovim napomenama), te kao takvo i umnažati i reproducirati na bilo koji način, a sve to isključivo u besplatnom obliku. Nije dozvoljeno ni jedan dio rukopisa naplatiti na bilo koji način, ni reproducirati u sklopu cjeline ili kolekcije koja i sama nije potpuno besplatna.

Marko Dukši

TEHNIČKA OPREMA

O tehničkoj opremi najprije tehnička pozadina. Tehnička penjačka oprema napravljena je prema određenim tehničkim normama, o čemu svjedoče certifikati koje pojedini komadi opreme imaju. UIAA je razvila prve standarde za testiranje penjačke opreme koji su kao i njihove današnje inačice međunarodno prihvaćeni. Oznaka im je UIAA- i jedinstveni identifikacijski broj (npr. UIAA-101 za dinamičku penjačku užad). Opremu testiranu na način propisan relevantnim UIAA standardom i koja zadovoljava njegovim zahtjevima prepoznajemo po oznaci UIAA, ponekad upisanoj u siluetu planine. Prvi UIAA standardi poslužili su kao osnova drugim standardima, od kojih su jedini nama značajni oni europski. Europske standarde razvija Europski odbor za standarde – CEN (Comité Européen de Normalisation), a nose oznaku EN- i jedinstveni identifikacijski broj (npr. EN-892 za dinamičku penjačku užad). Opremu testiranu na način propisan relevantnim europskim standardom i koja zadovoljava njegovim zahtjevima prepoznajemo po oznaci CE iza koje je identifikacijski broj neovisnog laboratorija u kojem je testiranje provedeno. No zašto bi bilo jednostavno... Naime, današnji UIAA standardi temelje se na spomenutim europskim standardima i blisko ih prate, no ponegdje uvode i dodatne zahtjeve, ili pak postrožuju već postojeće.

Samo oprema klasificirana kao osobna zaštitna oprema mora imati spomenute certifikate – zapravo, ne nužno oba. Naime, nije sva penjačka oprema osobna zaštitna oprema, a niti je sva osobna zaštitna oprema penjačka. UIAA certifikat odnosi se na tehničku penjačku opremu općenito i bilo gdje, a CE certifikat na svu osobnu zaštitnu opremu predviđenu za europsko tržište (znači i primjerice na opremu za radove na visini). Podvučeno, neovisna tijela brinu da certificirana oprema zadovoljava kriterije prema kojima je primjerena za određenu joj namjenu, što predstavlja jednu brigu manje za korisnika.

Spomenuti standardi propisuju minimalna opterećenja koja komad opreme mora moći podnijeti na način ekvivalentan preporučenome načinu upotrebe, eventualno i minimalna opterećenja u nedozvoljenim, ali također mogućim situacijama. No to su samo zahtijevana minimalna opterećenja, a proizvođač na proizvodu, ili barem u uputama za korištenje, navodi stvarna minimalna opterećenja prema rezultatima laboratorijskih testova. Stvarna minimalna opterećenja najčešće i premašuju zahtjeve standarda. U uputama je naveden i način čuvanja i održavanja, te provjere ispravnosti proizvoda. Za svaki komad opreme treba dobro pročitati upute za korištenje i strogo ih se pridržavati. Ne razumijemo li upute do zadnjeg detalja, sačuvajmo ih i pojašnjenje zatražimo od iskusnijih kolega. Ako smo ih i bacili, pa se kasnije predomislili, obično su dostupne na web-stranicama proizvođača.

Čemu sve ovo? Više ljudi nego što možda mislite stradalo je zbog pucanja užeta, karabinera, penjačkog pojasa... Oprema puca zato jer je ljudi upotrebljavaju na načine koje proizvođač ne podržava, ili čak eksplicitno zabranjuje, ne čuvaju je i ne održavaju prema uputama proizvođača, ili ne poštuju njena tehnička ograničenja i vijek trajanja. Međutim, zasigurno i još veći broj ljudi, uključujući i mene, svjesno zloupotrebljava svoju opremu bez ikakvih loših posljedica. Možda smo sretnici, a možda je jednostavno današnja oprema tako prokleto dobra. Najveći broj ljudi ipak s opremom postupa pravilno, ili barem želimo vjerovati da je tako.

Pridržavamo li se uputa proizvođača, certificirana oprema neće nas iznevjeriti, osim ako... Naime, ništa na ovom svijetu nije 100 % sigurno, pa se tako stalno događa da proizvođači povlače s tržišta serije proizvoda kod kojih naknadno utvrde da im se potkrala greška u proizvodnji, te kupcima nude besplatnu zamjenu. Obavijesti o neispravnim ili potencijalno neispravnim proizvodima objavljuju se na web-stranicama proizvođača, a vijest prenesu i trgovine koje su potencijalno neispravne proizvode prodavale prije opoziva. Greška može biti benigna, ali i kritična do te mjere da proizvod učini smrtno opasnim za upotrebu. Vrlo rijetko, desi se čak i da iz nepoznatog razloga na tržištu završi primjerak inače dobre serije proizvoda s katastrofalnom i, što je još gore, apsolutno nevidljivom greškom. Treba li nas to brinuti? U teoriji da, u praksi ne – ionako si tu ne možemo pomoći. Kao drastičan primjer može poslužiti ledni alat proizvođača Cassin, koji je na policu trgovine dospio s nevidljivom, ali naknadno bez trunke sumnje potvrđenom pukotinom poprijeko ispod glave. Do kraja je pukao na sljemenskom tunelu tijekom treninga, srećom bez ozlijeđenih. Isto tako mogao je pući npr. u kombiniranom detalju lijeve varijante Butinarjeve grape u Julijskim Alpama. Navodim konkretan primjer jer to je tek jedan od mnogih popularnih alpinističkih smjerova u kojima nije baš jednostavno osiguravati se, koji su dovoljno lagani da ih većina nas popne bez užeta, no dovoljno eksponirani da pad u njima nipošto ne dolazi u obzir. Puknuti alat pod penjačevom težinom 150 m nad ulazom u smjer, s još par stotina metara strmog isteka gotovo bi sigurno odnio barem jedan život.

I što sad? Umjeren oprez, eto što. Nadam se da nakon ove priče penjačku opremu nećete shvaćati olako, već da ćete i ovom poglavlju posvetiti apsolutno svu svoju pažnju. No ako vas sve ovo i previše plaši, rješenje je vrlo jednostavno – ne penjite. Tako ćete se rješiti jednog straha, no hoćete li doma ili na ulici zbilja biti sigurniji?

Penjačko uže

Penjačko uže je osnovno tehničko sredstvo koje ispravnom upotrebom povećava sigurnost penjača u smjeru. Koristimo ga preventivno za slučaj pada, koji bi bez užeta najčešće imao kobne posljedice. Također, služi nam i kao sredstvo napredovanja u situacijama kad penjanje/spuštanje uz/niz bilo što osim užeta iz bilo kojeg razloga jednostavno ne dolazi u obzir.

Nekad je uže bilo i jedini komad tehničke penjačke opreme kojim su se penjači u smjeru služili. Dva penjača navezana svaki na jedan kraj užeta napredovala bi provlačeći se između tornjeva i tornjića u stijeni, kroz veće prirodne otvore u stijeni, a prevezujući uže kroz one kroz koje se nisu mogli provući. Time su postizali, uz mnogo mašte i kad bi konfiguracija terena dopuštala, da uže na neki način bude usidreno za stijenu za slučaj da koji od njih padne. No s užetom ili bez njega, nije to bila baš neka bajna sigurnost, pa prvi (gornji) penjač ionako nikad nije smio pasti. No mogao je, mada ne baš tako lako kao danas, vrlo dobro osiguravati partnera, odozgo. I sve to bez penjačkog pojasa, klinova, zaglavaka, karabinera, spravice za osiguravanje...

Srećom za nas, penjačko je uže od tadašnjih konopljanih uvojaka doživjelo revolucionarna poboljšanja. Današnja je penjačka užad izrađena od najlona (preciznije Nylon 6, poznat još i kao Perlon). Zasebno je iz velikog broja tankih niti izrađena jezgra užeta, te oko nje ispleten zaštitni plašt, ili kako ga još zovemo – košuljica. Jezgra tipično čini od pola do dvije trećine mase užeta. Međutim, bez plašta, koji čuva jezgru od oštećenja i čini uže glatkim i lakšim za rukovanje, uže bi iz današnje perspektive bilo praktički neupotrebljivo. O konstrukciji jezgre, ali i o posebnoj termičkoj obradi najlonskih niti od kojih se sastoji, ovisi najvažnije svojstvo današnje penjačke užadi – sposobnost apsorpcije energije pada.

Statičko i dinamičko penjačko uže

Upravo po sposobnosti apsorpcije energije pada, koja pak izravno proizlazi iz rastezljivosti užeta, današnju penjačku užad dijelimo na dvije osnovne vrste.

Prva je statičko uže ili statik, koje se relativno malo rasteže pod opterećenjem i prilično je otporno na mehaničko trošenje. Način testiranja i minimalni zahtjevi definirani su standardima UIAA-107 i EN-1891. Obično se koristi u spiljarstvu, a u penjanju tek u posebne svrhe, npr. kao fiksna oprema za opremanje smjerova, u akcijama spašavanja i drugdje gdje se traži što manja rastezljivost i/ili što veća otpornost na mehanička oštećenja. Statička penjačka užad najčešće je prepoznatljivo bijela, no ima i crnih, i neupadljivo jednobojnih.

Druga vrsta je dinamičko uže, koje je prilično rastezljivo što mu pomaže da nas prilikom pada zaustavi bez vratolomnog trzaja. Uobičajeni termin “penjačko uže” podrazumijeva upravo dinamičko penjačko uže. Način testiranja i minimalni zahtjevi definirani su standardima UIAA-101 i EN-892. Nekad je sva dinamička penjačka užad bila upadljivo šarena, no u posljednje vrijeme pojavila se i jednobojna žuta, zelena, crvena, crna... Vrlo je korisno imati tvorničku oznaku sredine užeta, a budući da se najčešće radi o jednostavnoj crnoj pruzi, osobno prednost dajem svjetlijoj užadi kako bi oznaka bila što uočljivija.

Spomenuo sam da nam uže služi kako bi nas zaustavilo u padu. Dinamičko penjačko uže, jedino od sve užadi, zamki i gurtni s kojima alpinisti dolaze u doticaj, služi upravo tome. Zaustavlja nas postepeno i time smanjuje silu koju moramo izdržati mi, uže, međuosiguranja... Pasti ne smijemo ni na kakvo drugo uže ni gurtnu, već samo i jedino na dinamičko penjačko uže. Pritom nije ni važno radi li se o padu od 100 m, ili 1 m. To je stoga što naglo zaustavljanje pada statičkim (točnije nerastezljivim) komadom materijala rezultira ogromnom zaustavnom silom koju ni penjačka oprema, a ni ljudsko tijelo jednostavno ne može podnijeti. To kaže teorija, dok u praksi ponekad svašta prođe jer čak i ako je uže statičko (koje je već samo po sebi donekle rastezljivo, mada ima i gotovo sasvim nerastezljivih zamki i gurtni), negdje u lancu obično postoji i neka dinamička karika – u krajnjem slučaju ljudsko tijelo. Pa se vi onda nadajte da vam je kralježnica dovoljno “dinamička”. Ja ne bih, hvala.

Dinamička penjačka užad

Tipično penjačko uže dugo je 60 ili 70 m, može biti napravljeno od više ili manje materijala, s većim ili manjim udjelom materijala u jezgri odnosno plaštu, labavije ili čvršće pleteno, a sve se to odražava na masu, debljinu, mekoću, trajnost užeta... Zbog širokog raspona tehničkih osobina današnje užadi, ona se u relevantnom UIAA standardu (u zasebnom okviru) dijeli na tri osnovnevrste.

Jednostruko uže (engl. single rope) najdeblje je od sve tri vrste kako bi zadovoljilo poveće zahtjeve UIAA standarda za jednostruku užad. Promjer takve užadi tipično se kreće oko 10 mm, s rasponom od 9 do 10.5 mm. Izuzev najtanjih primjeraka, jednostruko uže uživa veliku popularnost na našim prostorima iz više razloga. Jeftinije je od alternativa. Trajnije je od alternativa. Upotreba jednostrukog užeta krajnje je jednostavna – gdje god trebamo ukopčati uže, nemamo drugog izbora nego ukopčati jedino uže koje imamo. Sve to čini ga kao stvorenim za alpinističke škole i omiljenim prvim užetom svakog početnika. Najčešće ga koristimo za sportsko penjanje i penjanje dugih smjerova koji ne vrludaju previše. S tanje strane spektra, jednostruko uže uživa i povjerenje novijih generacija boljih penjača kao lakša alternativa debljem jednostrukom užetu za teže smjerove, te kao izuzetno lagana, ali i riskantnija alternativa dvostrukoj užadi u Alpama. Jednostruko uže omogućava nam abseil od najviše pola dužine užeta (barem ako ga želimo povući za sobom, što gotovo uvijek želimo), a oznaka mu je kružnica s upisanim brojem 1.

Dvostruko (duplo) uže ili poluuže (engl. double rope ili half rope) primjetno je tanje od prosječnog jednostrukog užeta. Tipično je promjer dvostruke užadi između 8 i 9 mm, s time da oni najtanji primjerci idu i nešto ispod 8 mm. Zbog toga su i tehnički zahtjevi UIAA standarda za dvostruku užad u neku ruku blaži. Oznaka dvostrukog užeta je kružnica s upisanim razlomkom ½. Dvostruku užad pravilno koristimo tako da uvijek penjemo s dva užeta, te naizmjence, ili kako već raspored međuosiguranja uvjetuje, ukapčamo jedno, pa drugo. Nepravilno je oba dvostruka užeta ukopčati u isto međuosiguranje. Prednosti dva dvostruka užeta pred jednim jednostrukim su redundancija, mogućnost ukapčanja raštrkanih međuosiguranja bez trenja koje nastaje cik-cak ukapčanjem jednostrukog užeta, manja zaustavna sila na penjača i na međuosiguranja u slučaju pada, te mogućnost abseila punu dužinu užeta (jer dva se užeta mogu zajedno povezati čvorom). Mane su veći nered na osiguravalištu, potencijalno veći padovi (zbog veće rastezljivosti pri istom dinamičkom opterećenju) i manja trajnost. Najčešće ih koristimo za smjerove koji dosta vrludaju, one s raštrkanim, sumnjivim ili nepouzdanim međuosiguranjima, te kad na silazu očekujemo abseil za koji nam je jedno uže prekratko. Prevedeno – naš omiljeni izbor za zimu, no katkad dobro dođe i u suhoj stijeni. Također, u tročlanom navezu najčešće preferiramo dva dvostruka užeta umjesto dva jednostruka (više u poglavlju o penjanju u navezu).

Dvojčeki (engl. twin rope) su najtanja vrsta penjačke užadi, najtanji primjerci čak do 7.5 mm u promjeru. Jedno takvo uže teško da može ulijevati mnogo povjerenja u penjača, što je i dobra stvar jer ovu užad smijemo upotrebljavati samo u paru. I to ne bilo kako, već tako da u svako međuosiguranje kroz isti karabiner ukopčamo oba užeta odjednom. Dakle, dvojčeki se upotrebljavaju sasvim drugačije od dvostruke užadi – ispravan način za dvojčeke je nedozvoljen za dvostruku užad i obratno. Oznaka dvojčeka je kružnica s upisanim znakom ∞ i upravo simbolizira nerazdvojnost dvojčeka u uporabi. Prednosti dvojčeka pred jednostrukim užetom su redundancija i mogućnost abseila punu dužinu užeta. Najveća prednost je ipak ta što ovaj sistem eventualno opterećenje ravnomjerno raspoređuje na oba užeta, što ih čini najpouzdanijom od sve tri spomenute vrste užadi. Mane u odnosu na jednostruko uže su standardno veći nered na osiguravalištu i manja trajnost neizbježna kod tanke užadi, a u odnosu na dvostruko uže veća zaustavna sila i trenje kod cik-cak ukapčanja raštrkanih međuosiguranja. Kad se prednosti i nedostaci odvagnu, ispada da je popularnost ove užadi u nas ravna nuli, u korist dvostrukog užeta koje je, kad već nosimo dva, ipak korisnija varijanta.

Donedavno, imali smo na raspolaganju samo spomenute tri vrste užadi. Posljednjih godina pojavila se i užad koja provjereno zadovoljava kriterije UIAA standarda za nekoliko tipova užadi istovremeno. Kao prvo uže nove generacije pojavio se Joker (Beal) promjera 9.1 mm, a koji zadovoljava kriterije i za jednostruku, i za dvostruku užad, a i za dvojčeke. Pritom se prema današnjim mjerilima za jednostruku užad radi o izuzetno tankom užetu, po mjerilima za dvostruku užad spada među najdeblju, najizdržljiviju užad na tržištu, a u usporedbi s ostalim dvojčekima ovo je totalno pretjerivanje. Joker se pokazao kao odlično jednostruko uže za duge smjerove – vozim ga i po Alpama gdje obično nemam ni najmanju namjeru pasti, ali i po Paklenici gdje je uz standardnu upotrebu fino odradio i jedan veliki pad. Kao protuteža ovim hvalospjevima, mislim da skoro nikome ne treba toliko debelo dvostruko uže, a još manje dvojček, pa njegov potencijal većinom ostaje neiskorišten.

Drugi proizvođači užadi slijedili su Bealov primjer i ponudili nam primjerice Serenity (Mammut) – 8.9 mm jednostruko i dvostruko uže, te zadnju generaciju Duostar (Lanex) – 7.8 mm dvostruko uže i dvojček. Serenity, poput Jokera, vjerojatno malotko koristi kao dvostruko uže, no zato se radi o trenutno najtanjem i najlakšem jednostrukom užetu na tržištu. Duostar, kasnije nazvan 7.8 Master (Tendon), sasvim je druga priča. To je vjerojatno prvo uže čija podvojena osobnost ne služi samo u marketinške svrhe. Naime, Duostar se pokazao odličnim za uspone u ledu i općenito za zimu. Na zaleđenim slapovima ponekad nižemo jedno nad drugim pouzdana međuosiguranja i koristimo užad kao dvojčeke. Odjednom se kvaliteta leda može pogoršati, pa postavljamo međuosiguranja gdje god nam to uspije, ukapčamo ih po jednim užetom, a ni prednost mekšeg eventualnog pada na dvostruko uže nije za odbaciti. Jedino treba paziti da ne kombiniramo tehniku ukapčanja dvojčeka s onom za dvostruko uže u istoj dužini jer u tom slučaju zbog različitog rastezanja i opterećenja užadi prilikom pada na jedno od njih, moglo bi se spaliti ono drugo u karabineru u koji su ukopčana oba. Osobno ga uvijek što je više moguće koristim kao dvojčeke, a čim se ukaže potreba za dvostrukom užadi, okrećem ploču.

I mimo konkretnih primjera koji su gore samo radi ilustracije, nakupilo se sad već dosta suhoparnih informacija o ovakvoj i onakvoj užadi, o ispravnom i neispravnom načinu upotrebe... No to je tako, jer kakav bi to bio alpinist koji ne bi znao kakva mu je užad na raspolaganju, kako prepoznati vrstu užeta, koju vrstu odabrati za koji uspon i kako se odabranim užetom pravilno služiti? U najgorem slučaju – mrtav, eto kakav. No da ne ostanemo samo na tome, nije sve tako crno. S jedne strane, nije da nisam tražio, no nije mi poznato da je ikad zabilježena ijedna nesreća uslijed pucanja ispravnog i ispravno upotrebljenog penjačkog užeta. S druge strane, bilo je dosta nesreća zbog neispravnosti užeta (briga o užetu, vidi niže), a i onih kad je ispravno uže puklo zbog neispravne upotrebe (opterećeno preko oštrog ruba, ili čak jedno dvostruko uže upotrebljeno kao jednostruko i opterećeno preko oštrog ruba). Ima i treća strana koje nema u udžbenicima i priručnicima – usprkos svemu dosad navedenome, ostaje činjenica da nekad penjemo i s jednim jedinim, najtanjim postojećim dvostrukim užetom kao da je jednostruko, što je svjesno povećan rizik, no složit ćete se, ponekad ipak sigurnije od penjanja bez užeta (slobodno pogađajte penjemo li nekad i bez užeta). No isto tako je činjenica da u takvim situacijama jednostavno ne padamo. Čak i da padnemo, na terenu je uobičajenim načinom osiguravanja nemoguće postići opterećenje užeta kakvome je ono izloženo tijekom rutinskih testiranja u laboratoriju. Može li dvostruko uže podnijeti jedan takav realan pad? Vrlo vjerojatno može, a i više njih, pod uvjetom da ga ne opteretimo preko oštrog ruba – koji ionako može prerezati i jednostruko uže. Jedan od najvećih uspjeha modernog alpinizma, smjer preko središnjeg dijela Rupalske stijene Nanga Parbata, visok je preko 4000 m s izlazom na preko 8000 m i obiluje umjerenim teškoćama u stijeni, snijegu, ledu, kao i onima kombiniranog tipa. House i Anderson popeli su ga s jednim 8.1 mm debelim dvostrukim užetom vrlo dobro poznavajući sve njegove prednosti i ograničenja. I moje 7.8 mm dvostruko uže ima dosta jednostrukog staža iza sebe, pa to ne znači da sam ikad penjao išta i izdaleka toliko zahtjevno – nisam. Penjači su jednostavno oduvijek na kušnji da iz svoje opreme, baš kao i iz sebe samih, izvuku najviše što mogu, bez obzira na tvrdnje, preporuke i zabrane proizvođača. No jednako tako, zbog posljedica loših odluka oduvijek i stradavaju u planinama, pa vi birajte. Ima jedna univerzalna uzrečica primjenjiva i u ovom slučaju: “There are bold climbers and there are old climbers, but there are no old bold climbers.”. Najvažnije je da u povećani rizik ne ulazimo nesvjesno zbog neznanja, te da odgovorno stojimo iza svojih odluka. Ponavljam, nepridržavanje uputa proizvođača opreme koju koristimo, ili uopće nekorištenje sigurnosne opreme može završiti kobno, no kao i pridržavanje svih uputa i preporuka, kao i svaki pokušaj prelaska ceste, zar ne? O rizicima, opasnostima i nesrećama u planini više u zasebnom poglavlju.

Posebne osobine užadi

I dalje je riječ o dinamičkoj penjačkoj užadi čija smo glavna svojstva i osobine već utvrdili. Međutim, treba spomenuti neke osobine koje mogu i ne moraju biti prisutne kod određenog užeta, no ako jesu, mogu nam znatno olakšati njegovu upotrebu, pa i povećati nam sigurnost.

Oznaka sredine užeta vrlo je korisna kod abseila kad namještamo sredinu užeta kroz sidrište. Osim toga, dok penjemo dobro je znati kad izvučemo pola užeta jer je to najviša točka s koje nas partner može u jednom potezu spustiti natrag na osiguravalište, ili s koje se isto tako u jednom potezu možemo vratiti abseilom. Oznaka je obično crna pruga širine 5-10 cm. Što je uže svjetlije, to je pruga uočljivija, no s upotrebom ipak izblijedi. Neki su proizvođači stoga ponudili i trajnije rješenje – postoji užad kojoj se šare plašta na sredini užeta promjene. Radi se o trajnim oznakama, pa to treba imati na umu kod užadi koja je iz bilo kojeg razloga skraćena tako da oznaka više nije na sredini.

Neki proizvođači otišli su i korak dalje, pa su označili i posljednjih npr. 5 m užeta kako bismo kod abseila znali da se bližimo kraju užeta. Bilo je već nesreća u kojima su penjači stradali nakon što su usred stijene sišli s krajeva užeta jer ih nisu na vrijeme uočili, a na krajevima nije bilo nikakvog čvora da ih zaustavi.

Od ostalih perverzija tu je i različito ispleten plašt duž užeta, no ovaj put ne zato da se na sredini ili blizu krajeva promijene šare užeta, već zato da se promjene njegova svojstva. Tako imamo užad koja je blizu krajeva mekša radi lakšeg navezivanja, sljedećih nekoliko metara je tvrđa (tamo gdje se zbog padova najviše troši), dok je ostatak užeta uobičajeni kompromis između trajnosti i lakoće rukovanja. No kao što sam već spomenuo, radi se o perverziji, a glavna joj je svrha ta da proizvođač može tvrditi da se nečeg dosjetio prije konkurencije, što je uvijek dobro za reklamu.

Za kraj sam ostavio najvažniju i najkorisniju osobinu užadi koja nam znatno olakšava penjanje zimi i povećava sigurnost u vlažnim uvjetima. To je impregnacija užeta. Poželjno je da je uže koje koristimo zimi impregnirano, kako njegov plašt, tako i sama jezgra. U suprotnom najlon upija vodu i zbog nje slabi. Osim toga, mokro uže je teško, a može i smrznuti. Sve to možemo izbjeći, ili barem smanjiti na najmanju moguću mjeru, odabirom tvornički impregniranog užeta. Nažalost, trošenjem užeta i impregnacija slabi, no ipak je impregnirano uže trajnije od istog takvog neimpregniranog.

Briga o užetu

Nažalost, uže nije neuništivo, već od nas zahtijeva određenu brigu. Budući da nam o njemu ovisi život, nitko od nas svjesno ne zlostavlja svoje uže, no pitanje je što sve užad trpi i koliko penjači riskiraju kad nisu svjesni nekih loših utjecaja na penjačko uže.

Na alpinističkim školama još od prvog kontakta s penjačkim užetom, početnicima naglašavamo da užad ne smiju gaziti. Možda se nekima to čini pretjeranim, na kraju krajeva ako je uže napravljeno da izdrži silne padove, mogu pomisliti da mu ne može naškoditi to što će stati na njega. Krivo. Gaženjem užeta utiremo kroz njegov plašt čvrste čestice poput sitna pijeska (kvarc) koje daljnjom normalnom upotrebom užeta uzrokuju unutarnja oštećenja. Ili nas barem tako uče. Jedno je sigurno – takva oštećenja, ako i postoje, ne mogu se otkriti pregledom užeta, pa nastojmo nikad ne gaziti užad.

Neimpregnirano uže, kao i ono impregnirano samo izvana, a i sva druga neimpregnirana oprema izrađena od najlona, upija vodu. Fizička svojstva najlona (poliamid po kemijskom sastavu) ovise o brojnim interakcijama na međumolekulskom nivou koje voda (pojednostavljeno rečeno) slabi. Zapravo mu značajno snizuje staklište (temperaturu staklastog prijelaza), tako da je mokar najlon pri sobnoj temperaturi po izdržljivosti sličan suhom najlonu pri 70-80 °C, a penjačka užad ni po čemu ne predstavlja iznimku. Bismo li htjeli pasti na uže zagrijano na 70-80 °C? Vjerojatno ne, pa ipak, upravo to riskiramo svaki put kad penjemo s namočenim užetom. Čak i da je samo pedanj, ma samo palac užeta slučajno umočen u lokvicu vode ili poliven čajem, ništa nam ne znači suhi ostatak užeta kad je uže oslabljeno na namočenom mjestu. Namočeno mjesto je najslabija karika i predstavlja dodatnu opasnost za navez. Prihvaćamo li rizik? Kad se uže namoči usred smjera, nije da uvijek i imamo neki izbor. Što god odlučili, nemojmo se zavaravati – mokro uže jedva izdrži trećinu padova koje isto to uže izdrži suho. Mokro i zaleđeno uže, suprotno prvoj pomisli i uvriježenom mišljenju, pokazalo se nešto manjim zlom od mokrog i nezaleđenog užeta. Postoji i dobar razlog zašto, no da ne idem sad u detalje, bitno je da su testovi pokazali svoje i da mokru užad treba shvaćati krajnje ozbiljno. Nažalost, nakon gotovo svake duže zimske ture, pa i kakvog kraćeg “odleđenog” slapa (hehe, svako malo zadesi nas i koji takav) moramo se pomiriti s tim da u rukama više ne držimo uže, nego kabel.

Dobra vijest je da se sušenjem uže oporavi, no sušenje, ovisno o tome koliko se uže smočilo, može potrajati i tjedan dana, a tijekom same ture na kojoj se smočilo praktički je nemoguće. Već nakon kraćeg sušenja, npr. preko noći, uže može opet djelovati suho, no vaga će ipak pokazati da je jezgra užeta još uvijek natopljena. Stoga mokrom užetu dajmo tih tjedan dana sušenja do sljedećeg izleta.

Ovo je pravo mjesto za napomenuti da užad ne smijemo izlagati povišenoj temperaturi, bilo da je mokro, pa ga samo želimo osušiti, ili da smo u iskušenju ostaviti ga u autu pod prijetnjom da preko dana zakuha. Sušenje na suncu također ne dolazi u obzir, više o tome u nastavku. Idealno, uže sušimo u tamnoj, suhoj i dobro ventiliranoj prostoriji. U praksi, obično ga rastvoreno samo prebacimo da slobodno visi negdje doma, dalje od radijatora i drugih izvora topline. Tako da, nažalost, čak i uz najbolju impregnaciju, užad na sušenju predstavlja stalan zimski dekor moje sobe.

Kad smo već kod utjecaja povišene temperature na najlon, jedna od naročito opasnih situacija je kad jedno uže pod opterećenjem prelazi preko drugoga. Ne mora se nužno raditi o penjačkom užetu – trenje najlona o najlon i sličnih materijala od kojih su izrađene zamke i gurtne također razvija toliko topline da dolazi do lokalnog pregrijavanja materijala, te se on rastali, izgori, ili se naprosto raspadne. Jedna od najopasnijih situacija po tom pitanju je prestizanje naveza u istom smjeru, pri čemu se užad vrlo lako može međusobno ispreplesti, a kad (i ako uopće) penjač to uoči, obično je već previsoko da se vrati i ispravi stvar. Pritom zapravo ne ugrožava sebe, nego penjače drugog naveza i to tako da ako padne, prerezat će im uže i, ako prvi od njih u tom trenu penje, potegnuti ga sa stijene. Slijedio sam jednu takvu dužinu raspetljavajući partnerovo umjetničko djelo, a od same pomisli na to što se moglo dogoditi prolazili su me trnci. Da ne bude zabune, radi se o odličnom i savjesnom penjaču koji nikad ne bi namjerno nekoga ugrozio, no upravo u tome i jest poanta. Sama priroda problema prestizanja je takva da ljudi često i ne vide opasnost po druge, dok god ne ugrožavaju sebe. U najpoznatijoj nesreći zbog trenjem rastaljenog penjačkog užeta (mada daleko od toga da je to i jedina) poginuo je 1998. godine svjetski poznati penjač Dan Osman.

Kemijska zagađenja, ili bolje reći oštećenja, predstavljaju možda i najveću opasnost za uže, a time i za život onih koji ga koriste. Srećom, nisu tako česta. Kemijska oštećenja obično se ne mogu utvrditi pregledom užeta, osim u najtežim slučajevima, no čak i ona nevidljiva mogu drastično oslabiti uže. “Drastično” znači upravo to – opasno po život. Glavnu kemijsku opasnost za poliamid, dakle i za penjačko uže, predstavljaju kiseline i pare kiselina. Jedna jaka kiselina s kojom se često susrećemo je sumporna kiselina – ona se nalazi u automobilskim akumulatorima. Agresivna sredstva za pranje sanitarija najčešće sadrže jednu drugu jaku kiselinu – kloridnu (solnu). Za ilustraciju opasnosti koju kiseline predstavljaju penjačkom užetu, ako samo kap padne na uže,  o d m a h  ga režite na tom mjestu dok ste još sigurni gdje treba rezati. Ostaci su sigurni za upotrebu, makar i bili kraći od cijelog užeta. Ne znam je li primjerice octena kiselina iz octa dovoljno koncentrirana da se brzim ispiranjem ne bi mogla spriječiti šteta na užetu. Ipak, postoje indikacije da čak i ocat donekle oštećuje najlon. Nije sigurno je li užad otporna primjerice na razrjeđivače, benzin i sva ostala organska otapala – na neka sasvim sigurno jest, no nije mi poznato je li netko i testirao na koja. Čini se da je benzin siguran za uže, no više od toga ne bih se usudio tvrditi. Navodim ovo i zato jer penjači imaju lošu praksu označavati sredinu užeta na kojekakve načine. Flomasteri sadrže razna organska otapala na koja užad nije testirana, a i ljepila na samoljepljivim trakama također su siva zona. Što kažete na to da je testirana čak i specijalna boja proizvedena od strane proizvođača užadi i namijenjena baš za označavanje sredine užeta, te da je otkriveno da i ona oslabljuje uže? E pa sad, kad proizvođač užadi, koji je itekako svjestan mogućih posljedica oslabljenog užeta, nije uspio napraviti za uže potpuno sigurnu boju, zašto neki misle da su pametniji kad sredinu užeta omataju samoljepljivom trakom?

Sunčevo zračenje, točnije ultraljubičasti dio njegova spektra (UV), djeluje na najlon uzrokujući kemijske promjene u njegovoj strukturi i ne moramo dvaput pogađati jesu li te promjene dobre ili loše. Naravno, radi se o štetnom utjecaju na uže. Svako izblijedjelo uže, pogotovo ako je već i otvrdnulo, možemo bez grižnje savjesti proglasiti žrtvom UV zračenja i riješiti ga se po kratkom postupku. Srećom, penjačko uže uz pravilno čuvanje i normalnu upotrebu, tijekom uobičajenog životnog vijeka ne stigne biti toliko osunčano da bi stradalo od UV zračenja. Međutim, fiksna oprema u smjeru može. Komadi statika, gurtni i zamki provučeni kroz pješčane satove, svezani oko grmlja i drveća sunčaju se godinama kao međuosiguranja u brojnim smjerovima i mnogi ih veselo ukapčaju misleći da će im u slučaju pada pomoći. Možda hoće, možda neće. Osobno uz sumnjivi fiksni statik nastojim staviti i svoju gurtnu koju partner pokupi za sobom. Kad ne mogu postaviti gurtnu ni bilo što drugo, najčešće ukopčam što se već nudi i penjem dalje, a ponekad i radije sačuvam komplet za dalje.

Osim kao međuosiguranja, stari komadi najlona često se mogu naći i na osiguravalištima, provučeni kroz spitove i klinove. Jednom sam usred velike stijene došao na osiguravalište za ekipom koja je na najopasniji način koji ljudska mašta može zamisliti ukopčala trulu 6 mm zamku provučenu kroz dva prastara klina i proglasili to dobrim sidrištem. Nije baš neka utjeha to što se radilo o Slovencima, a ne o našim pripravnicima. Trudim se ignorirati sav taj fiksni najlon, što nije uvijek lako jer ga zna biti toliko da se vidi iz aviona. Uvijek nastojmo koristiti svoje gurtne ili zamke za sidrište, no prečesto je kraj već postojećeg makramea nemoguće išta dodati, a tada s posebnim zadovoljstvom vadim nož i bez milosti režem sve što mi smeta, ili ne djeluje novo i savršeno pouzdano. Naravno, ne ostavljam to smeće u stijeni, već ga nosim sa sobom u dolinu.

Oštri rubovi također predstavljaju veliku opasnost za uže. Opterećeno uže mnogo je lakše prerezati od neopterećenog, što dolazi do izražaja kod pada prvog penjača u navezu, a kad uže prelazi preko imalo oštrije stijene. Kod nas najveću opasnost predstavljaju rubovi škrapa jer neki su bez pretjerivanja oštri poput noža, a dovoljan je i mnogo manje oštar rub da prilikom pada prereže uže. Ni drugi penjač u navezu nije siguran, ako se radi o nekom od onih zaista oštrih primjeraka, ili ako padne u prečnici i zanjiše se ispod ruba. Druge dvije opasne situacije su uspinjanje i trzavi abseil po dinamičkom penjačkom užetu postavljenom preko oštra ruba, kad dolazi do postepenog rezanja užeta. Bolje je uspinjati se po statičkom užetu koje zbog svoje male rastezljivosti stoji mirno na rubu umjesto da se guli na njemu. No uvijek je u svim spomenutim situacijama mudro postaviti međuosiguranje koje otkloni uže od ruba, ili podložiti uže ruksakom ili nekim sličnim priručnim predmetom, a mogu se kupiti i zaštitne navlake koje služe upravo tome. Uzrok gotovo svih zabilježenih penjačkih nesreća povezanih s pucanjem ispravnog užeta je (ma tko bi rekao?) pad preko oštrog ruba – kad uže zapravo uopće nije puklo, nego je jednostavno prerezano.

Životni vijek užeta nije baš impresivan – izvan upotrebe i pohranjeno prema uputama proizvođača, životni vijek mu je 5 godina od kad je proizvedeno. Uz normalnu upotrebu može biti i svega par godina, a u slučaju zaista velikog pada najsigurnije ga je odmah umiroviti, ili prenamijeniti za top-rope penjanje. Pogađate, nitko od nas to ne poštuje, a što da kažem – teorija je jedno, a iskustvo nešto sasvim drugo. Iskustvo pokazuje da su tehnički standardi koje uže zadovoljava dok je još novo toliko bolesno pretjerani, da pri normalnoj upotrebi užeta nikad, ali baš nikad, nećemo izvesti nijedan pad toliko ozbiljan kao padovi na testiranju užadi. Prema tome, čak i kad se tehničke osobine užeta bilo zbog stajanja, ili uslijed normalne upotrebe srozaju ispod onih propisanih standardom, uže još uvijek zadovoljava sve naše potrebe. Budući da s vremenom i upotrebom uže ipak oslabi, jedina relevantna razlika nastaje u otpornosti užeta na pad preko oštrog ruba, dakle nešto na što ionako nikad ne smijemo računati, čak ni s novim užetom. U konačnici ćemo ga zamijeniti tek kad postane predebelo ili prekruto za lako rukovanje.

Gaženje, voda, visoke temperature, kiseline, UV zračenje, oštri rubovi – sve to štetno djeluje na užad, ali i ne samo na užad, već i na svu ostalu opremu izrađenu od najlona (penjački pojas, gurtne, zamke...). Rijetki od tih utjecaja ne uzrokuju trajnu štetu (npr. voda), dok većina nepovratno oštećuje opremu. Neka od nastalih oštećenja lako je utvrditi već na prvi pogled (prerezano uže kao najočitiji primjer), neka ovisno od slučaja do slučaja, a neka nikako. Nadam se da je na kraju ove teme jasno da briga o užetu itekako ima svoje razloge, a nebriga posljedice.



zasebni okvirzasebni okvir



created by: duksi @ 2007-10-23 08:49:54 / updated by: duksi @ 2011-03-26 01:18:20