Fotografski kutak: slike s penjanja.

Što: Iva čeka izlazak sunca na Bivku pod Grintovcem
Foto: Tomislav Novak, 2010.

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Penjanje u suhoj stijeni

Penjanje u snijegu i ledu

Ekspedicije

Visokogorstvo

Novosti
Linkovi

Novosti
LJAŠ 2017 - Izvještaj s Kleka
LJAŠ 2017 - Izvještaj iz Paklenice
Ljetna Alpinistička Škola (LJAŠ) - Izlet Okić i Ravna Gora
Marko Rožman, druženje pod zvijezdama, 24.5.2017.
Prvi izlet zimske alpinističke škole - Mlačca

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Triglav, 1949: 1. dio.

Dragutin Kivač

Utisci sa jednog zimskog uspona

 

Uspon izvršili od 23-28.01.1949. g.

članovi AO PD «Zagreb»

D. Belačić, A. Rak i D. Kivač 

Pregledavajući svoj planinarski dnevnik, zadržao sam se kod stranica na kojima je zabilježen jedan od mojih najdražih, ali i najnapornijih uspona. Uspon, koji je medu planinarima, pa čak i u najužem krugu alpinista, sasvim slabo poznat i netočno prikazan. Budući da ga od nas još nitko nije opisao u našem stručnom listu Naše planine osjećam potrebu, kao i dužnost, da to učinim sada.

Prošlo je punih pet godina, ali ja se toga još živo sjećam. To je, naime, prvi zimski uspon naše grupe na taj dominantni vrh. Baš taj uspon zahtijevao je ogromno zalaganje, kao i drugarstvo, pa je i to razlog, da su mi utisci ostali u živom sjećanju.

Bili smo još dosta poletni da se odlučimo na uspon u to doba godine po zapadnom grebenu triglavske stijene zvanom «Bambergov put». Dobro opremljeni, s rezervnom zimskom odjećom, kao i tehničkim priborom, opraštali smo se s grupom naših drugova koji su došli na kolodvor da nam zažele dobar uspjeh. U vlaku smo se vozili s našim drugovima koji su se uputili u Kranjsku Goru na Špik. Kada su vidjeli naše velike naprtnjače nasmijali su se i uvjeravali nas da ne ćemo ovakvi stici ni do Aljaževog doma.

U noći oko 2 sata, gazeći po dubokom snijegu došli smo do Aljaževog doma koji je bio zatvoren, pa smo tako bili prisiljeni da potražimo staru karaulu. Ta karaula, sa širom otvorenim vratima i puna snijega, poslužila nam je kao sklonište. U našoj porciji pod petrolejskim kuhalom ključala je voda od rastopljenog snijega, za priređivanje čaja, dok smo pod slabim svijetlom baterija vršili posljednje pripreme za uspon.

Dosta je vremena trebalo dok smo bili spremni za polazak. Nisam se mogao oteti smijehu videći Drageca onako opremljenog! Izgledao mi je kao čovjek koji se sprema na Himalaju. Na njemu dvostruka vjetrovka s kukuljicom na glavi, dvostruke rukavice, jedne hlače obične, druge od balonske svile, podstavljene s vatelinom. Cipele omotane s komadima flanela, da se zaštite noge od hladnoće; zatim je stavio dereze, a na njih snježne kolute (krplje), prebacio preko sebe veliku naprtnjaču, te kao posljednje uzeo u ruku cepin. U onom polumraku izgledao je kao da dolazi iz drugog svijeta. No, nismo niti nas dvojica izgledali drugačije. Bili smo slični kao jaje jajetu.

i u smrti alpinist: Kivačev grob na Mirogoju

Ranim jutrom pošli smo našim krpljama po dubokom snijegu prema sedlu Luknji, kamo smo stigli oko 9 sati. Okrijepili smo se malo čokoladom i šećerom i uputili se prema ulazu, ali samom se ulazu nismo mogli približiti zbog golemih, do 5m visokih, naslaga snijega. Morali smo ga zaobići po desnom pobočju, traverzirajući nekih 60m, a nakon toga strmo nekih 50% nagiba na sam greben koji je bio pokriven naslagom leda, a mjestimice snijegom pršićem.

Prepenjavši prvu visinu, kojih 80m, uvidjeli smo, da je teren daleko teži nego što smo predmnijevali, jer, iako smo računali da ćemo imati dva bivaka, sada smo spoznali da će ih biti više jer je svaki korak tražio borbu za daljnji metar napredovanja. Možda bi bilo najpravilnije da smo se tada vratili, ali budući da smo bili još dosta svježi i puni volje, a dan je bio vedar i sunčan, nismo to učinili.

Napredovanje je bilo teško. Pažljivo se osiguravajući, prispjeli smo do pojedinih klinova, koji su se jedva vidjeli iz snijega. Sva trojica smo imali teške naprtnjače koje su nas ne samo povlačile natrag, već su nam i mnogo smetale kod penjanja.

Pokušali smo ih međusobno po užetu povlačiti gore, ali nakon 50m ustanovili smo da takvo penjanje iziskuje strahovito mnogo vremena, pa smo to odbacili. Duboko u noć našli smo jarugu punu snijega, koju smo proširili cepinima i ovdje napravili bivak - naš prvi bivak - a zapravo druga neprospavana noć, jer nismo od Zagreba ništa spavali. Pošto smo se osigurali klinovima i užetima, pronašli smo malenu policu, jedva 20 cm dugačku. Ovdje sam položio naše kuhalo koje je zbog vjetra jedva gorjelo, te smo priredili čaj. Moji drugovi nisu mogli ući u svoje vreće za spavanje, jer su se smrzle gurtne od dereza. Naime, gurtne bi se morale rasjeći da se mogu skinuti dereze ali, na žalost, rezervne dijelove gurtni nismo imali, i zato smo podmetnuli pod sebe jednu vreću za spavanje, dok smo drugu rasporili i pokrili se njome preko glave. Stisnuli smo se čvrsto jedan uz drugoga i u tihom prepričavanju čekali jutro. I zvijezde su sjale nekako sjajnije nego što se to čini u dolini, a ispod naših nogu zjapio je dubok ponor. Taj bivak i nije bio tako loš, nije nam bilo ni suviše hladno.

Kako kasno sviće! Tek u 6 sati postaje vidljivo. Odmah nakon svitanja pošli smo naprijed. Veliki nanosi snijega kao prirodna zapreka, do 3m visoki a po 30m dugački, ispriječili se ispred nas i otežavali nam brže napredovanje. Znali smo utrošiti po nekoliko sati samo da prođemo jedan, a tih je zapuha bilo na desetke. Tako, neprekidno penjući i tražeći uporišta uz pažljivo osiguravanje, diveći se usput ogromnom prostranstvu i zaleđenim stijenama, što nam baš ovaj uspon omogućava (Bambergov put važi medu planinarima kao najljepši ljetni uspon na Triglav), došao je i drugi bivak. Ovog puta napravili smo ga na izlazu Jugove grape koja je bila puna snijega. Drago je pronašao rupu u snijegu koju smo marljivo proširili, i napravivši neke vrsti eskimsku kučicu uvukli smo se u nju. Opet smo zapalili kuhalo, željno očekujući vrući čaj. Bili smo gladni kao vukovi i dobro smo se najeli. Da prikratimo vrijeme prepričavali smo događaje s ranijih uspona. U međuvremenu smo primijetili da se, nešto od našeg kuhala, a nešto i od isparivanja naših tijela, bivak počeo topiti. Snijeg je počeo kapati po nama, te su začas bile mokre naše vreće za spavanje, a na našu veliku žalost i naša rezervna baterija i kutija šibica također. Zbog uskog prostora nismo si mogli mnogo pomoći. Jutro nas je iznenadilo snažnim hladnim vjetrom. Jedva smo bili u stanju srediti naprtnjače, a vreće za spavanje, onako vlažne, u času su se sledile, te smo ih tako ukočene teško uspjeli pričvrstiti. Naše vjetrovke nisu bile ništa ugodnije, bili smo u njima kao u ledenom oklopu.

U prvo svitanje dana uputili smo se naprijed. Sada smo osjećali umor jer neprospavane noći ostavljaju posljedice. Dan je bio tmuran s niskom maglom. Ponekad smo se u navezima mijenjali, a kada je to dozvoljavao teren, hodali smo usporedno želeći na taj način brže napredovati. Teren se po kvaliteti nije bitno promijenio. Lagani pršić zadavao nam je najviše poteškoća. Budući da nije bio dovoljno vezan uz stijenu, neprekidno nam se sklizalo pod nogama. To je iziskivalo krajnji oprez, a cepini su vrlo malo hvatali jer nisu imali dovoljno snježne podloge, tako da su i mnoga osiguravanja bila iluzorna. Borba za svaki korak! Mogli smo doduše koristiti pojedine veće partije i traverzirati ih, te tako zaštedjeti mnogo snage i vremena, ali nekako su nas privlačili grebeni. Sada smo priječili da bi se domogli jednog kuloara dugačkog nekih 60m, u kojem je bio snijeg odlične kvalitete, pa su dereze dobro hvatale, a nakon toga opet na greben. Ušli smo u okomiti kamin, koji je bio prekriven ledenom korom, i čim bi stupili derezama na stijenu, led se lomio pod našom težinom. Izlaz iz tog kamina prepriječila nam je zaleđena streha Trebalo je strehu probiti da se domognemo vrha Plemenica. Uprli smo zadnje snage da nam taj, prema našem uvjerenju najteži dio terena, prođe što brže. Bio sam tada zadnji u navezu osiguravajući moje drugove, koji su kamin prošli. Kada sam stupio nogom u kamin, opazio sam da su i zadnji ostaci uporišta slomljeni i, negdje u polovini kamina, nestalo mi je tlo pod nogama. Moji drugovi, koji su bili na dobrom osiguravalištu, uspjeli su me zadržati. Krajnjim naporom volje prošao sam ostatak kamina. No, dogodila nam se ipak nezgoda. Ja sam imao u velikom džepu svoje naprtnjače kutiju džema, keksa, rezervnu bateriju i još neke sitnice, i kod onog trzaja stijena mi je razderala džep, pa se sve otkotrljalo niz stijenu. Na platou Plemenica, kojeg smo još od ljetnog uspona dobro poznavali, zahvatio nas je ledeni vjetar koji je ovdje udarao takvom snagom da smo se jedva držali na nogama, a od udaraca sitnih ledenih iglica morali smo se zaštićivati tako da smo prislanjali lice na stijenu. Rukavice su se pri samom dodiru lijepile na stijenu i ostajale u samim krpama. Silaz sa Plemenica za koji smo još u Zagrebu predmnijevali da će nam zadavati poteškoća, na naše iznenađenje, lakoćom smo svladali. U povoljnom zakloništu napravili smo kratak odmor i iskoristili to vrijeme za jelo. Nakon odmora nastavili smo se uspinjati sada već po dubljem snijegu. Vjetar je ovdje najednom popustio, a kroz maglu probilo se večernje sunce, bacajući duge sjene na zaleđene grebene s kojih su se odbijale dugine boje.

Nikada još nisam vidio tako divan prizor. S bridova grebena odražavala se žarkocrvena boja, odbijajući se dalje u svjetliju, i dalje u još svjetliju boju, tako da su se vidjela zapravo tri oštra brida grebena, svaki u drugoj nijansi boja, dok se na snijegu odražavala potpuno tamnoljubičastom bojom. U daljini, kao u začaranom svijetu, vidjeli su se obrisi Visokih Tura. Osjećam da nisam ništa rekao, jer za taj doživljaj nemam dovoljno riječi.

Sve nas je to toliko oduševilo da je usprkos hladnoći i umoru nekako spontano odjeknula pjesma s kojom smo produžili prema skloništu pod Triglavom (bivša talijanska karaula). Nailazili smo još uvijek na teške zapreke koje smo morali prelaziti, ali moji su drugovi takvim snažnim tempom zagrabili, kao da su dobili krila. Razumljivo je to - kuća je na vidiku! Kuća s kamenim zidovima, pravo sklonište gdje će se moći naložiti vatra, gdje će se moći naša tijela ugrijati i opružiti se u svoj svojoj dužini. Eto, to ih je gonilo! Nekih 50m prije kuće mene je uhvatila lagana kriza, noge su mi postale teške kao da su od olova. Zamolio sam druga Tončeka da uspori tempo, te smo laganim korakom pred samu noć stigli u kuću. Drago nas je čekao kod ulaza. Kuća je bila golema, prazna, hladna i sve u njoj porazbacano. Pronašli smo ipak manju prostoriju s drvenim ležajem i s nešto malo slame. Prva nam je bila briga da naložimo vatru. Imali smo samo još jednu šibicu, s komadićem kutije, koju sam bio spremio ispod same košulje, da se osuši. Ova šibica znači za nas u ovom času mnogo. Oni, koji to nisu doživjeli jedva mogu to razumjeti. Šibica za nas znači vatru, a vatra život. Uspjelo je! Vatra gori!

Na vrhu Triglava, ali ljeti

Drago, kao stari stručnjak, izbušio je klinovima neku kantu, dok sam ja s Tončekom od starih lopata pomoću karabinera napravio tronog, na koji smo stavili naše novo kuhalo. Dimilo se tako strašno, da smo jedva vidjeli jedan drugoga. Ali to ništa ne smeta! Čaj - naš životni eliksir - bio je gotov! Naš ga je organizam željno dočekao. Nakon toga svu smo hranu pometali na jednu hrpu i nešto od toga pojeli. Hrane je, na žalost, uslijed one nezgode bilo vrlo malo. Ostavili smo jedno rebro čokolade, komad keksa, jednu smrznutu jabuku i pola glave smrznutog luka. Daleko premalo za našu trojku. Skupili smo se oko vatre, kao ljudi u staro doba, i ponovo proživljavali časove ovog uspona. Uspjeli smo otopiti dereze i našu ostalu obuću i odjeću stali smo sušiti. Jedino Tonček nije skinuo svoje cipele! Ja sam mu ponudio iz moje rezerve suhe čarape, ali on je tvrdio da ne smije skinuti cipele jer ih onda više neće modi obući. Vreće za spavanje nismo mogli upotrijebiti jer su od prošle noći bile skroz smrznute i mokre. Najvažnije nam je bilo kakvo će ujutro biti vrijeme. Noć je zvjezdana, a u kući gusti mrak. Pomalo su nam se oči zaklapale i nastupio je čas odmora. Dugo smo spavali, sunce je već davno obasjalo dolinu, kad smo se probudili. Nastalo je užurbano spremanje. Doručak je više nego mršav. Ostali smo gotovo bez hrane. Malo toplog čaja, bez šećera. No, to nas ipak nije obeshrabrilo jer danas je pred nama posljednja etapa do cilja. Opet svu opremu na sebe. Hlače, cipele, dereze itd. Posto sam napravio nekoliko snimki, krenuli smo od kuće oko 9 sati, te se uputili preko Planja u smjeru Škrbine. Prešli smo neku zaleđenu policu, te izašli na malo sedlo. Dan je bio prekrasan, sunčan, a pogledi na daleke vrhove Dolomita bili su toliko lijepi da nisam mogao odoljeti želji, te sam opet napravio nekoliko snimaka. Sada smo trebali priječi vrlo strme plohe s kratkim žlijebovima, koje smo sada već u stečenoj kondiciji dosta brzo savladali. Kako smo se uspinjali sve više prema vrhu, nadolazila je gusta magla. Napokon smo na cilju. Bio je jedan sat poslije podne kada smo stupili na vrh Triglava. Srce nam je bilo puno sreće! Obuzima me neobična radost, što nas ništa nije moglo spriječiti da izvršimo postavljeni zadatak. Oko nas je mrtva tišina. Vrijeme nije, na žalost, savršeno: magle se kovitlaju oko Triglava, zakriljujući sve okolne vrhove. Aljažev stolp je tri četvrtine pod snijegom. Do upisne knjige nije se moglo doći. Velika hladnoća sprečava nas da se dulje zadržavamo na vrhu, te se nakon obligatnog snimanja spuštamo prema sedlu.

Silazak je također imao svojih opasnosti i teškoća. Greben je bio napuhan s obje strane, tako da je jedva ostalo mjesta za prolaz. Klinovi su uglavnom pod snijegom, samo se opažaju čelična uzeta sa željeznim šipkama. Zastali smo časak neodlučni, na koju stranu da se spustimo. Još u Zagrebu odlučili smo da se s Triglava nećemo spuštati po ljetnom putu, nego ćemo ići direktno po stijeni, na glečer, jer smo smatrali, da je takav silaz kvalitetniji.

Na najnižoj točki sedla, između Malog i Velikog Triglava, Pažljivo smo ogledali stijenu, i primijetili jedan snježni jezik koji se produžio ulijevo, i u laganom se padu spuštao na Triglavski ledenjak. Taj snježni jezik odabrali smo za silaz. Na željeznu šipku pričvrstili smo uže, po kojem se Tonček spustio po strmom dijelu padine. Tada sam ja sišao i iskopao duboko uporište za osiguravanje i pozvao Drageca da siđe. U jednom momentu, oštri zubi dereza zabili su se Dragecu između kamena, tako da nije mogao izvući nogu, a težina tijela vukla ga je sve više i više prema padini. Uto začujem njegov povik: «Pazi, padam!» Bacio sam se na cepin, a njegovo tijelo počelo se kotrljati nekih 15m do nas i isto toliko od nas. Osjetio sam jak trzaj. Uže je izdržalo. Znao sam da je spašen. Brzo se ukopao u snijeg, a kada sam izvadio cepin, opazio sam da je pukao po polovini, tako da je ostao samo njegov gornji dio..Ovaj događaj malo nas je izbacio iz ravnoteže, što je potpuno razumljivo. Sunce je padalo iza horizonta - približavala se četvrta noć. Spustili smo se još 150m i tada nam se pričinilo da se naš snježni jezik nalazi pred nama. Odmah smo krenuli udesno po padini, te počeli traverzirati. Ovdje je stijena opet bila zaleđena.

Umorni smo, ali naši cepini rade bez prestanka, zubi dereza škripe, a prsti se lijepe za držak cepina. Sumrak se spustio, zapalili smo baterije. Upozorih tada drugove: «Zar vam se ne čini, da veoma malo gubimo na visini?»

Na to smo počeli traverzirati po sistemu stepenica, i tako se spuštati. Ali najednom zapreka! Crna, odbojna stijena, ne da nam naprijed. Drago se po užetu spustio, da izvidi teren. Vratio se s lošim vijestima. Ne možemo dalje! Razmišljam, što da radimo sada. Osam je sati navečer. Da se vratimo natrag do padine, pa da po sedlu pokušamo ljetnim putem dalje. To je zbog mraka nemoguće. Dovoljno je da se samo malo poskliznemo, pa da se sva trojica sunovratimo. Već 12 sati u našem tijelu nema trunka hrane. Jutros smo posljednje pojeli. Prvi put na našem usponu, mi smo se ozbiljno zabrinuli: Zar i četvrti bivak! I to na visini od 2600 m? Od Kredarice nismo daleko, jedva 200m zračne linije. Dobro se nazire u mraku, pa ipak ...

Dom na Kredarici i Triglav u pozadini

Počeli smo kopati četvrti bivak. Usjekli smo u snijegu i ledu policu 1 i pol m dugačku, a 50cm široku, i opet po starom običaju vreće pod nas, tijelo uz tijelo, druga vreća preko glave i čekaj jutro.

Bilo je 10 sati kad smo se smjestili. Noć je vedra, što je uvjetovalo strahovitu zimu. Razmišljam o našima kod kuće, koji su sigurno u velikoj brizi za nama, jer planirana dva bivaka odavno su iza nas. Nemoćni smo bili da što promijenimo. Uhvatio nas je san. Svjesni smo da u tim okolnostima ne smijemo zaspati. Toliko toga smo ovih dana progurali, te se nadam da će se sve dobro svršiti. Bojim se i pomisliti, što bi bilo da dođe nevrijeme ili da padne novi snijeg. Bili bismo odsječeni, a moguće i izgubljeni.

Jutro je svanulo. Naša ukočena tijela dobro smo ugrijali lupajući jedan drugoga, i uputili se prema stijeni. Sada po danu otkrili smo jedan kamin, dugačak nekih 30m, koji nam je pružao jedinu mogućnost za silaz. Ledena kora vrlo je lomljiva, i tako silazimo centimetar po centimetar. Na kraju žlijeba, naišli smo na veliki glatki prevjes, dug oko 4 metra. Sada se već vrlo dobro vidi pod nama Triglavski glečer i Kredarica. Nalazimo se još u visini svega 60m do kraja stijene. Došavši do ruba prevjesa opet zapreka. Stijena je, naime, od ruba prevjesa udaljena 2 - 3 m. Odlučili smo se za najpovoljniju mogućnost, tj. zabiti dva klina i po cijeloj duzini užeta spustiti se na glečer, a uže žrtvovati stijeni.

Spuštamo se preko prevjesa, a tada nam tijelo oslobođeno od stijene, slobodno visi u zraku, njišući se kao grana na vjetru. Međutim, sudbina kao da se počela igrati s nama. Uže je prekratko, ne dosiže do glečera. Manjka ga još 5 - 6 m. Koristimo posljednju mogućnost, tj. skakati na glečer. Uz strahovito kotrljanje uspjeli smo se cepinima zaustaviti nekih 60m niže. Bilo je jedan sat popodne. Sva trojica smo neozlijeđeni stajali na Triglavskom ledenjaku. Bacili smo pogled na stijenu i ustanovili da je upravo jezovita. Ne znam da li se itko ovuda spuštao. A sada požurismo prema Staničevoj kući, u uvjerenju da je zimska soba otvorena (tako smo bili u Zagrebu obaviješteni), a u duši nadali smo se također, da ćemo pronaći koju koru kruha.

Ovdje je snijeg dosta dubok, pa namještamo naše snježne kolute. Za dobrih 2 sata stigli smo pred kuću. Pregledavajući je, nailazimo na otvorene drvene kapke na prozorima. Obilazimo oko nje kao gladni vukovi, ali svuda željezne rešetke, na zimskoj sobi također. Bili smo očajni. Mogli smo se doduše poslužiti cepinima i razbiti rešetke, ali kao disciplinirani alpinisti nismo to htjeli učiniti Postojala je, naime, još uvijek nada da ćemo se makar po mraku dočepati Mojstrane. Nastojeći da uđemo u kuću, izgubili smo jedan dragocjeni sat. Odlučili smo se spustiti kroz Kot (također u Zagrebu planirani silaz). Koristimo svaku strminu, te sjedamo na naprtnjače i brzo se spuštamo. U toj vožnji već u sumraku, našli smo se pred kamenim skokovima. Manje smo skokove obilazili, ali kad smo došli do tzv. Debelog kamena, skok, odnosno stijena visoka 30m zapriječila nam je silaz. Obilazimo je baterijama s obje strane, ali svuda provalija. Teško nam je. Mjesto hrane grickamo komadiće leda, barem toga imamo u izobilju.

Svjestan sam, potpuno, da pod tim okolnostima ne smijemo dalje, tim više što ni jedan od nas trojice ne pozna ovaj teren po zimi. Tvrdio sam da bi dalje traženje silaza značilo rasipanje posljednjeg ostatka snage koju moramo ljubomorno čuvati, da ne dođe do potpune iscrpljenosti, jer onda - posljedice su poznate. Ali moji drugovi nisu se dali urazumiti. Željeli su pod svaku cijenu dolje u Mojstranu. Ja sam ih shvaćao. Potrebno je skupiti svu hrabrost da se odluči provesti još jednu noć pod vedrim nebom. Kako su ostali kod svoje odluke, ja sam ih oslobodio obaveze prema sebi, dogovorivši se s njima, ako ne stignem do podne u Mojstranu, znači nešto mi se dogodilo, neka onda pošalju nekoga pred mene. Predložio sam im da ostave neke stvari, koje im smetaju kod silaza, a ja ću ujutro sve ponijeti dolje. Tada su ostavili vreće za spavanje. Brzo su nestali u mraku. Oko mene je jeziva tišina, ni od kuda glasa života. Od nasječene klekovine načinio sam ležaj. Samoća me nije smetala jer sam se u planini već na to priučio.

Ujutro sam čuo glasan povik, sasvim iz doline. Prepoznao sam glasove svojih drugova. Otkuda oni ovdje - zar se već vraćaju iz Mojstrane? Čekao sam tako jedan sat, drugi sat i ništa. Tada sam se počeo spremati. Pokupivši sve stvari, imao sam veliku naprtnjaču, i tako pod tim teretom pošao sam sasvim lijevo. Traverzirajući nekih 100m noga mi se iskrenula i osjetih jaku bol. Odbacio sam naprtnjaču, rasprostro vreću za spavanje, skinuo cipelu i pokušao snijegom ublažiti bol. Bilo mi je bolje i spremih se na polazak, kad odjednom prepoznam zvuk cepina. Zar uistinu cepin! To znači, da su u blizini ljudi - živa bića. Odvažio sam se na povik. Odmah su došli do mene. To su bili slovenski alpinisti, članovi GSS-a, koji su na molbu našeg društva PD «Zagreb» pošli djelomično našim tragom da nas traže, bojeći se da nam se nije što dogodilo. Srdačan stisak ruku, svojstven pravim drugovima i planinarima, te gutljaj dobrog čaja i keksa osvježilo me. Za neko vrijeme stigli smo u Mojstranu, gdje sam se sastao sa mojim drugovima. Kako sam kasnije saznao, moji se drugovi nisu uspjeli spustiti prema Mojstrani zbog velikog umora, i zbog toga što nisu poznavali silaz, te su bili prisiljeni bivakirati nekih 150m od mene. Oni glasovi koje sam čuo bili su doista njihovi, ali su oni tada tek polazili prema Mojstrani. Telefonirali smo odmah u Zagreb, društvu, da smo svi dobro i da se nalazimo kod poznate obitelji Ancel koja nam je ponudila hranu i postelje. Od posljednjeg zalogaja prošlo je gotovo 48 sati. Pod večer stigao je autom i rukovodilac Slovenske GSS ing. Dermal, te zatražio od nas da ne napuštamo Mojstranu jer moramo prije biti pregledani od njihovog liječnika, budući se sada nalazimo pod zaštitom njihove GSS. Mi smo izjavili da se smatramo sposobnima za nastavak puta, što smo im i morali potpisati.

Međutim, kod Tončeka je ustanovljeno smrznuće nožnih prstiju drugog stupnja, pa je još iste večeri prevezen autom u bolnicu Jesenice, s tim da se ujutro na stanici Jesenice priključi nama za Zagreb. Na stanicu ga je dopratio sam ing. D e r m a š s dva paketa hrane, te nam je još jednom čestitao na uspješno izvedenom usponu. Na žalost je kod Tončeka nastupila infekcija, te je došlo do gangrene. I tako nismo naš uspon završili bez posljedica. Često se sastajemo u zimskim mjesecima i u razgovoru o događajima sa tog uspona konstatiramo neke manjkavosti. U prvom redu, u tom prekratkom vremenskom razdoblju, nedostajalo nam je dovoljno zimskog treninga, kao i napornijih zimskih uspona za stjecanje potrebne kondicije, a što se naravno odrazilo na našem organizmu. Drugo, sam zimski uspon nismo poznavali, a također ni kvalitetu snijega, odnosno njegove poteškoće. Neke točnije podatke od ostalih naših drugova nismo mogli dobiti, zbog toga što nitko zimi taj uspon nije još poduzeo.

 

Preuzeto iz Naših planina, br. 2, 1955.




created by: neven @ 2003-10-01 00:58:44 / updated by: neven @ 2006-02-02 23:36:20