Fotografski kutak: slike s penjanja.

na slici: kozorog na silasku sa MT. Blanca
foto: Iva Katela, 06/2007

Uitaj iduu fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Avanture iz Hobbitona, 19-20.10.19.
Klasika i neoklasika Paklenice (12&13.10.2019.)
Ne bas uspavani Div - Klek 2019.
Dnevnik terena (Kamenjak 14. i 15. 9. 2019.)
Grazer Bergland - izvještaj o nezgodi

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
info@aozeljeznicar.hr

Zakonska

From: lana djonlagic - lanadjonlagic@yahoo.com
Date: Tue, 28 Nov 2006 14:39:28 -0800 (PST)

Evo buduci da je Ivanka stvarno detaljno pokrila dogadaje iz Paklenice, Zeljko i ja cemo se samo malo nadovezati svojim iskustvima... Nis, subota, po planu: penjemo ko prvi, Tomica i ja; Pixi-Dixi: cug-cug Poslije toga gnjavimo neke sportske smjerove dok je jos snage u prstima... Ali nedjelja... Znala sam da mi se nekaj opako sprema, nekaj mi se Vucenic vec prijetio dan ranije, onda kad sam cula da i Orsat ide penjati pocelo me stvarno zanimati (jos nisam nikad vidjela Orsata u stijeni). Jasta,kako bi Orsat to srocio, radilo se o Anica Kuku. Krenuli smo tko-zna-kad... negdje oko pol 9 od Dinka. Krcko i Klacko, Marko i ja. Nakon nekih pola sata prilaza (a meni prva setnja po stvarno predivnoj Paklenici) stigli smo pod stijenu vec lagano mokri... Krcko i Klacko su krenuli prvi, Marko i ja malo iza njih... Vecer prije gledala sam malo po vodicu, smjer se zove Zakonska, jer je doticni Nejc Zaplotnik istu ispenjao sa svojom suprugom...ocjene su bile do V- sto mi je tu vecer prije dalo nekako samopouzdanje, ma sredit cu ja to... makar su kruzile nekakve glasine o VI + ... naime smjer je ne tako davno zaspitao Pezzolato i ocijenio sa VI + Ispod stijene je sve izgledalo ok, prvi cug je isao bez vecih problema, drugog se niti ne sjecam (to ce Zeljko opisati) i bas negdje tokom drugog cuga smo culi Orsata i Zeljka ispod stijene. Marko penje treci cug, ja na standu ispod a Klacko nekih 30-tak metara tocno iznad moje glave... sjetih se price koju su mi par sati prije ispricali kod Dinka.... Vec sam vidjela da ce treci cug biti zagrijavajuci... samo je bilo pitanje koliko ce mi biti zabavno... Pocetak je bio jedna pukotinica za zagrijavanje a nakon toga ploca pa malo veca (i teza) pukotina. Sjecam se kako sam mudro pitala, sva ponosna nakon sto sam to popela... ''Jel to bio detalj?''... bio je, ali ne THE detalj. Cetvrti cug,nista pretesko i onda smo se dogovorili za mali odmor uz ice i pice jer je stand bio dobar, pogled predivan... more, otocici, stijenje.... voda, cokolada...jedino je pogled prema gore bio malko zabrinjavajuci.... Tu su nas Orsat i Zeljko vec skoro dostigli pa je Marko lagano krenuo dalje. Rekao mi je da ce mi ostaviti gurtnu na prvom spitu sto me dodatno zabrinulo, ali nije se meni cinilo da se on bas tamo jako namucio...Hvala bogu da sam ga prije pitala gdje je sljedeci stand jer se nakon toga nismo apsolutno nista culi.... doduse cijela je Paklenica cula kako urlam 'MARKO', a Marko isto s gornje strane, ali do mene nije doslo ni A ni B.... walkie-talkie obavezno drugi put... Ali vec smo se mi nekak 'uze-signalima' sporazumjeli pa sam krenula... vec i sam ulaz u cug nije bio prelagan, ali dosla sam do ulaza u kamin, a tamo sam i ostala... Orsat je bas bio stigao na stand ispod pa me vec poceo zafrkavati, ali ja stvarno nisam imala pojma kak da dodjem gore... ni do gurtne, ni do kompleta, a kamoli do nekog grifa...da je netko to snimao sad bi mogli lijepo umirati od smijeha....Sad mi je postalo jasno zasto to nije isto kao na sportskim smjerovima.... dan prije bi na nekom 6a sportskom, kad nisam mogla dalje,kad sam se umorila ili dohvatila neki grif, samo sam lijepo rekla 'Spanaj' i ostala bi na mjestu do kojeg sam teskom mukom stigla... a sad ...tko me sad cuje da mu vicem spanjaj... tko me sad vidi da zna da mora spanat??? I tako je desetak puta gore dolje dok nisam napokon bog-zna-kako dosla do kompleta, ugurala nogu u gurtnu i digla se malo dalje. Orsat je vec bio dosao do mene i preskakutao preko mene do standa (tako cu i ja za 5 godina), a Marko je skuzio da mi bas i ne ide pa me poceo malo zesce vuci, ali kad sam vidjela njega i stand vratio mi se optimizam... pa sam se i ja dovukla do njega. A0, A1 koga briga, glavno da sam ja dosla gore. Umorna ko pas... Orsat je izvukao odnekud dvije mandarine ---- spas...Marko je premotao uze, a ja sam pokusavala doci do daha. Nis, Marko ide dalje, ja tapkam za njim,stand. U sljedem cugu mi je pao. Nista strasno bio je vec ukopcao komplet iznad, ali moram priznati da me adrenalin oprao posteno. To je bio neki boulder detalj koji mi je Orsat poslije pomogao popeti (usmenim savjetima, naravno) i dalje laganini do vrha. Pogled rajski, osjecaj jos bolji, pogotovo kad sam skinula penje, smotala uze i odlucila se malo odmoriti dok ne dodju Orsat i Zeljko. Rekli su mi da je silazak planinarska staza, sto me odusevilo... ocekivala sam lijepi planinarski putic kojim cemo se sputiti i lijepo odmoriti... vec je ipak bilo tri i 15... Vise iz fore priupitah Orsata koja je ocijena silazka. 'Neka cetvorka' rece on..... WHAT?! Ljudi ja ne bi mogla vise ni jedinicu odpenjat cak kad bi nesto tako i postojalo.... To sto je ta cetvorka ipak imala sajlu olaksalo je stvari, ali ruke vise jednostavno nisu slusale....svi moji pokusaji da malo usporim tempo silazka bili su bezuspjesni jer se vec lagano mracilo pa nije bilo druge do pokoriti se Markovom tempu. Put se inace zove Cuzin silaz. Zeljkovo na(do)vezivanje: U subotu sam, kao i ostali, penjao prvi... Pixi-Dixi sa Davorinom u navezu, a odmah iza nas Lana i Tomislav. Lijep smjeric, s nesto tezim prvim cugom (5a), ali s obzirom da sam ga vec penjao kao drugi, ovaj put je to ipak islo lakse i brze. Pri povratku sam na parkiralistu naisao na Orsata i krenuo ga gnjaviti da bi ja penjao jos neki smjer koji je cijelom duzinom tezak otprilike kao prethodno spomenuti prvi cug. Nesto je spomenuo da bi mogao ici u Lidijin, ali se ispostavilo da je za to prekasno. Kako za mene, tako i za ostale, pa smo svi krenuli penjati sportske smjerove. Tu sam shvatio da mi skemba nije od nimalo koristi, kao ni slabi misici i nedostatak iskustva, pri savladavanju previsnih djelova. Shvatio sam i da bi bilo dobro paziti na koji se kraj uzeta covjek navezuje (ajme, blamaze). Imam osjecaj da je te veceri u kampu bilo zabavnije nego prosli puta. Tome su definitivno pridonijeli Dinkovo vino i rogacica. Negdje usred feste, kad se raspolozenje rasplamsalo, Orsat mi je reko da cu sutra s njim penjati na Anica Kuku. Jos mi ni danas nije jasno cime sam to zasluzio. Kazem ''zasluzio'', jer sam na kraju dana bio odusevljen. Dobio sam upravo ono sto sam trazio i jos mnogo vise. Nakon sto je Orsat obavio svoje sefovske duznosti i svima podijelio smjerove, krenuli smo za Klackom, Krckom, Markom i Lanom do podnozja smjera. Trebali smo ih stici pa sam sve manje gledao zadivljen naokolo i sve vise dahtao. Pod smjerom vise nisam imao ni kap vode u boci, a tek je trebalo pocet penjati. Orsat mi je ubrzo nestao iz vidokruga. Kako mu je namjera bila da dostignemo Lanu i Marka, dobio sam priliku voditi dio jednog cuga (polozena glatka ploca s cije desne strane se nalazi stijena s pukotinom u ravnini i duz cijele ploce). Bio je to drugi ili treci cug; pred kraj smjera bio sam toliko usredotocen na penjanje da se vise nisam sjecao koliko smo cugova uopce ispenjali. Ipak, necu zaboraviti kamin. I ja sam (kao i Lana) imao dojam da smo vec prosli 'THE detalj', te mi nije bilo jasno zasto se Lana toliko muci u kaminu. Kad sam i sam vidio ulaz u kamin - lagano previsni ulaz u kamin ispod kojeg se nalaze 'radijatori' ostri ko noz – znao sam . U prvi mah mi je palo na pamet kak cu tu i ostat. Zabio sam se pod previs i skupljao hrabrost i snagu da nesto pokusam. Prisjecao sam se kako je to izveo Orsat, ali su mi svako malo pred oci dolazili prizori iz baleta koji sam gledao jos kao klinac. Odjednom mi je postalo jasno da Orsat nije penjao... on je to doslovce odplesao. Respect! Nakon sto sam se nekako sabrao, napravio sam dva tri pokusaja da udjem u kamin, ali su svi zavrsili u zraku. Napokon sam rekao sam sebi: ''A0, A1 koga briga, glavno da ja dodjem gore'', dohvatio 'kevlaricu' koja je bila zakacena za komplet i na nju nadostukao zamku. Cvor tu, cvor tamo i nekako sam odstremenario u pukotinu. S obzirom da sam bio vec dobrano izmucen, penjanje u kaminu je bilo sve, samo ne penjanje. Poslije toga mi je sve izgledalo mnogo lakse no ipak sam ocekivao laksi spust. Kad smo dosli do parkiralista, vec je bio sumrak, a kako je put do Zagreba dug trebalo se sto prije spremit. Pogurali smo auto, kojem se ispraznio akumulator i krenuli na put. Za mene i Lanu bio je to savrsen kraj, ionako lijepog alpinistickog tecaja. Hvala, Orsate.Hvala Marko. Zeljko i ja smo se vec dogovorili da idemo opet za godinu dana Sada nam jos predstoji 'samo' ispit. Sretno svima. Zeljko i Lana


created by: zeljeznicar @ 2006-11-28 23:41:00 / updated by: marko @ 2006-11-29 09:57:52